Još pod dojmom sinoćnjeg vatrometa i silnih euforičnih proslava ulaska Hrvatske u EU, danas je valjda prevladao sveopći nacionalni mamurluk, pa nema proslave Dana državnosti. Ili su se Hrvati iscrpili proslavom „dana borca“ i „dana pedera“ prije tri, odnosno, prije tjedan dana. Uglavnom, jučer u Zagrebu, kao da je netko značajan UMRO, a danas kao da mu je POKOP.

To je najkraći i najvjerodostojniji opis stanja u hrvatskoj metropoli. Prema izvješćima medija, tako je i u ostatku Lijepe naše.

Zapravo, Hrvati ni nemaju razloga za slavlje, jer nitko nas nigdje ni spomenuo nije! Njemcima su trebale hrvatske telekomunikacije, Austrijancima hrvatski mediji, Slovencima hrvatsko more, Mađarima hrvatska nafta, Talijanima hrvatska riba, a Srbima hrvatska država i kad je svima razdijeljeno što žele, mi Hrvati – ne trebamo nikome! BiH je jedini susjed koji ne zna ni što bi sam sa sobom! Čak i Crkva katolička na čelu s rimskim biskupom govori samo o hrvatskoj zemlji! O jučerašnjoj GAY paradi u Bruxelles-u ne mogu ništa reći, a da mi čir na dvanaestercu ne proradi ... i zbilja, nas, Hrvata nigdje NEMA! Niti nas hoće itko igdje vidjeti – osim u zatvoru. Prije smo bili mi, samo nije bilo države... e, ne ZNA SE šta je gore!

Možda nam je Goli otok posljednja slamka spasa. Proglasimo li ga državom, poput Monaka, San Marina ili Vatikana, i svi se tamo preselimo u rezervat, možda, zaista nikome, nećemo smetati, a masoni, pederi, komunisti-fašisti, rekomi, agnostici, ulizice i izdajice, nek onda paradiraju diljem NEKAD Lijepe, a NIKAD naše!

Jutros me probudio fantastičan prizor: agnostik Josipović, pa barba Luka, pa Jaca, zatim locirani Šeks i Jarnjak – to je postava prvog reda na misi za Domovinu. Bandić zakunjao malo, što nije čudo, jer je prije mise ustrčao na Sljeme, no ovi iz prvog reda isto su poranili jutros prema Sljemenu, pa skrenuli na Medvedgrad. Zamislite, na Oltaru domovine obnovili polaganje vijenaca!

Srećom, kad čovjek leži u krevetu – ne može pasti, no jedva se pribrah gledajući kako sve to skladno i jedinstveno djeluje u stoljetnoj crkvi sv. Marka. Nikome nije „palo zvono na glavu“, pa čak ni ona ciglica s krova, ni bijela, ni crvena. Kardinal Bozanić, sve u istom ritmu, uklopio se u opću atmosferu, tepa li im, tepa. Mili Bože, divota jedna! Ipak je 20 godina Hrvatske, što nitko niti je vjerovao, a niti će još dugo potrajati.

Treba, stoga, uživati u sadašnjem trenutku, zalediti ga nekako, baš kao što se zaledila Šeksova ruka u zraku, kad ju je pružio Josipoviću na „Mir Božji s vama“, dok je ovaj (agnostik) ostao ukočen, preklopljeno stisnutih ruku, ne znajući da ih sad treba raširiti prema svima. Rukovao se ipak s Bozanićem, kad mu je kardinal prišao s oltara, oduševljen valjda činjenicom da u prvom redu u crkvi gleda sina OZNE i jugokomunistpartizana. Ipak je to neka pobjeda, nada se Crkva, no, pirova, bojim se! Jer odmah po Papinom odlasku, Josipović je najavio da on od svojeg ne odustaje, a Papa nek priča svoje.

Konačno, nije nikakvo čudo što nitko ne slavi. Nema TKO slaviti, iako bi se imalo ŠTO proslaviti – 20 godina SLOBODNE, SAMOSTALNE i NEZAVISNE HRVATSKE, od 22 – koliko će ukupno trajati! Osim ako...

Politička scena