Kako i obećah u tekstu  Pevec koalicija, od 10. travnja 2013., evo i posebnog opisa ministra  unutarnjih  poslova  RH, Ranka Ostojića, i njegovih (čast časnima!) policajaca, rankovićevaca. Rankovićevcim sam ih nazvao po imenu ministra Ostojića.

Ovaj tekst je, zapravo, opis nekih njihovih dvogodišnjih aktivnosti u državi Hrvatskoj. No, prije nego pristupim obradi teme, koju sam sam sebi zadao, ne mogu ne konstatirati da je ugled hrvatske policije iz godine u godinu kopnio od završetka Hrvatskog obrambenog rata. Tome je pridonijela najnovija politika obiju vladajućih, u odnosu prema Narodu i Državi, istospolnih zajednica. Treba priznati: svak je se godinama okašao na policajce, a posebno  drogeraši, pijanice, propalice, lopovi, kriminalci… Policajcima nije bilo dostatno dopušteno ni da sami sebe štite, a kamo li građane hrvatske Države. To se događalo i u vrijeme kad je Ranko Ostojić bio ravnatelj policije. Međutim, kad je Ranko postao ministar policije, prije nepune dvije godine, policija je od prvog dana Rankova mandata postala i postajala nešto sasvim drugo; može se slobodno reći da je iz jedne krajnosti otišla u drugu. Očekivali smo da će policija prvenstveno štititi časne, poštene, normalne ljude; one koji se ne boje boriti se za pravdu i svoja zakonska prava.

Iz daljnjeg teksta će se vidjeti da to, nažalost, često nije tako; previše se prešućuju i toleriraju nepravde i protuzakonite radnje. Hrvatska policija je postala, u kratkom roku, prava europolicija, policija (može i milicija) kojoj je glavni posao zaštita uglavnom od malobrojnih izabrane vladajuće kaste, dok naši vojnici u NATO-u služe za zaštitu svjetskih, kapitalističkih, nadnacionalnih i iznadržavnih kompanija. Ispunjavajući svoju glavnu dužnost, često se može pročitati, da se naši policajci znaju i fizički obračunavati i s građanima, i sa seljacima, i s radnicima. Zar nisu tukli građane koji su na Jelačićevu trgu u Zagrebu prosvjedovali protiv ulaska Hrvatske u Euniju, zar nisu mnoge hrvatske branitelje maltretirali, ponižavali, saslušavali, čak i putovnice im oduzimali, kao npr. legendarnom generalu Željku Glasnoviću? Čuvenog voditelja nepoćudne im emisije, Bujica, već nekoliko tjedana drže u pritvoru iz samo njima, rankovićevcima, znanih razloga. Ljudi pričaju da je riječ o  namještaljki. A što su sve radili seljacima za vrijeme njihovih opravdanih prosvjeda  2012. i 2013., to samo seljaci znaju, ali i njihovi sinovi kojih su puni hrvatski gradovi; valjda će to uskoro uroditi plodom, valjda će sinovi ispraviti očevima nanesene nepravde?

Skoro  sve podatke, koje ću u daljnjem tekstu kronološki iznijeti, prikupio sam iz praćenja vladajućih medija u Hrvatskoj. Nažalost, to nisam mogao učiniti iz hrvatskih medija, jer oni jedva da i postoje; npr. danas ne postoje ni jedne dnevne hrvatske novine u Hrvatskoj.

Po mom mišljenju, protuzakonito, nedopušteno i neovlašteno djelovanje Rankove policije započelo je  već  21. siječnja  2012. godine, kad su policajci, obnoć, dvoje mladih (netko je to snimio i prikazao na internetu) povalili na Jelačićevu trgu u Zagrebu kao seljaci svinje u vrijeme kolinja; navodno zbog toga jer im nisu htjeli pokazati osobne iskaznice.

I sam sam imao, 15. veljače 2012. godine, na pravdi Boga, okršaj s jednim pomilovanim četnikom i jednim kvazihrvatom, koji je završio vezanjem ruku, jednonoćnim pritvorom i montiranim sudskim postupkom samo zato što pišem ovako kako pišem i što živim ovo što pišem. Od tada su moji tekstovi još ubojitiji i još više ad rem i ad hominem. Dok su me vezali rekao sam, između ostalog, rankovićevcima: Nema zakona po kojem mi to smijete činiti. Smetaju vam moji tekstovi a ne prometni prekršaj, koji ste izmislili. Ako je ministar policije Ranko, nije Ranković, pazite što mi radite. U pritvoru sam se prisjetio riječi Ranka Ostojića, tada ravnatelja policije, koje je on rekao ondašnjem predsjedniku hrvatske Vlade, Ivici Račanu, kada je podnosio izvješće o stanju u Studentskom centru u Zagrebu, gdje i sada financijski degradiran radim, da  moja malenkost nije ništa protuzakonito napravila kao voditelj Službe općih poslova u Centru, ali da sam politički najopasnija osoba u Studentskom centru u Zagrebu. Svašta; nisam ni znao kakav sam. To mi je prenio čovjek čije ime neću spomenuti jer bi ga to stajalo gubitka radnog mjesta.

Zatim sam pročitao, čini mi se u Hrvatskom listu, da su u Gvozdu, koji je opet postao rišćanski Vrginmost, Rankovi policajci, 1. svibnja 2012. godine, tukli hrvatske mladiće jer su pjevali i slušali Tomsonove pjesme. Dva dana kasnije, 03. 05. 2012., dvjesto Rankovih specijalaca izvršilo je desant, okupiralo je, u očevu mu rodnom mjestu, Braču, tvrtku Jadrankamen, hapsili, prijetili, privodili ljude samo zbog toga što nisu dopustili mešetarima da im otmu brački kamen, višestoljetnog hranitelja Bračana. Tom prigodom su priveli, kako je pisalo u Slobodnoj Dalmaciji, i jednu ženu zbog toga što je nosila transparent na kojem je pisalo Sramite se! Čak su je podvrgli i alkotestu.

Također 3. svibnja 2012. priveli su, kako su i na HTV-u rekli, načelnika općine Škabrnja (čuvena po četničkom pokolju Hrvata 1991.), ponižavali ga, vrijeđali i saslušavali zato što stanovnici te Općine nisu dopustili ciganima da im se naseljavaju na kućni prag, tu gdje nikada nisu živili.

Na dan oslobađanja od optužbe i puštanja iz pritvora (16. 11. 2012.) generala Gotovine i Markača  rankovićevci su opkolili Zagreb izvana i Zagrepčane iznutra kao četnik Đoko Jovanić 1971. godine, jer ih je bilo strah reakcije naroda ako slavni hrvatski generali ne budu oslobođeni krivnje.

Ni general, tzv. mali Jastreb, nije bio pošteđen od rankovićevaca. Oni su njega, kako je objavio Večernji list, opkolili 8. siječnja 2013. s tri policijska automobila, maltretirali ga sat i pol bez ikakva razloga i na kraju bez isprike pustili -  zapovjednika obrane Vukovara.

Dva policijska provokatora u civilu su 3. ožujka 2013., u Rijeci, nakon legalnog prosvjeda građana, vrijeđali desetak prosvjednika, da bi, kad su se prosvjednici s njima sukobili, iznenada banuli uniformirani policajci, koji su, kako je objavljeno u tomvremenom Novom listu, neke momke i cure vucali po asfaltu kao krpe.

Rankovićevci se hvale da ih je na dan prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru (07. 04. 2013.) bilo u civilu na prepunom Jelačićevu trgu u Zagrebu skoro kolik i prosvjednika. To je istina jedino ako su im u pomoć pritekli ideološka braća iz Srbije, što nije nemoguće ako se imaju na umu sporazumi o međusobnoj suradnji ministarstava unutarnjih poslova obje države.

Prema pisanju Slobodne Dalmacije od  21. 08. 2013. Ranko Ostojić je pjevao, veselio se i slavio u nekom društvu zbog toga što je uspješno spriječio petnaestodnevnu pobunu seljaka iz Slavonije i Baranje. Vođa seljaka iz Baranje, Petar Pranjić, je za HTV izjavio 19. 08. 2013. da je Republika Hrvatska pendrek država. Eto tako rankovićevci postupaju kad seljaci traže svoja zakonska prava.

Uoči nogometne utakmice sa Srbijom u Beogradu (06. 09. 2013.) rankovićevci su bili zaštita onima koji su na 20 zgrada u Vukovaru, 02. 09. 2013., postavili ploče sa srpskom ćirilicom, čuli smo i vidjeli na TV Mreži. Taj dan su Rankovi specijalci spriječili dolazak branitelja iz Đakova, Vinkovaca i Osijeka u Vukovar, te privodili na ribanje mozga predsjednike Stožera za obranu Vukovara i druge časne branitelje i građane grada Vukovara.

Rankovi  snajperisti su s krovova zgrada u Vukovaru čuvali nesretnika Zorana Milanovića i njegovu svitu 18. 10. 2013. dok su razgovarali s predstavnicima Stožera za obranu Vukovara o ćiriličnim pločama na državnim zgradama, saznao sam od očevidaca.

Rankov policajac, sin četnika, umalo nije ubio hrvatskog branitelja, Darka Pajčića, dok je 12. 11. 2013. skidao ćirilicu s policijske zgrade u Vukovaru. Potekla je Pajčićeva krv, a Pajčiću je nanesena teška tjelesna ozljeda; da mu nije bilo kolege, bio bi mrtav. Zar su malo hrvatske krvi četnici prolili, pa im treba još?

Za dan sjećanja na Vukovarsku tragediju, 18. 11. 2013., Ranko je bio pripremio gumene metke, vodene topove i policijske pse, prema riječima predsjednika Stožera za obranu Vukovara, Tomislava Josića. Ne vjerujem da negdje blizu nisu bili i oklopni transporteri. Međutim, Stožer za obranu Vukovara, zajedno s oko stotinu tisuća Hrvata koji su tada došli odati poštovanje žrtvama obrane Vukovara, nadmudrili su svu Ostojićevu, Josipovićevu, Milanovićevu, Lekinu i Pusićkinu bratiju. Počast Vukovaru odana je onako kako to Vukovar i zaslužuje, bez incidenta.

Još sam pribilježio, gledajući televiziju i čitajući dnevne novine, da rankovićevci nisu mogli razbiti ni zajedničko, bratsko, za dom spremno navijanje dinamovih i hajdukovih navijača 1. prosinca 2013., pa su ih napali poslije utakmice suzavcem i pendrecima u polumračnim zagrebačkim ulicama. Tko je sve pretučen i priveden može saznati i Karamarko. Ne vjerujem da on nije dobar u četiri oka s Kararankom.

Za sve gore navedeno i nenavedeno, nekadašnjeg ravnatelja a sadašnjeg ministra policije u Hrvata, bezumnik Milanović je nagradio još i dužnošću potpredsjednika Vlade i šefom svih hrvatskih obavještajnih službi. Pa u kojoj to demokratskoj državi takvo nešto ima? Karamarko za to nije bio sposoban a Kararanko možda i je. Uostalom, on je uoči prošlih izbora u tjedniku Globus slikom pokazao da je njegova moć oštra, britvasta. Međutim, ni brijačka britva mu nije pomogla da pobjedi izborne takmace: Božidara Kalmetu, Željka Keruma, pa čak ni sličnomišljenika Marina Jurjevića. Možda se to dogodilo iz istih razloga iz kojih su ga, navodno, jedne noći, za vrijeme rata, u Hrvatskoj vojsci htjeli likvidirati. Naime, on je ispričao novinaru bivšeg Nacionala da su ga hrvatski vojnici htjeli jedanput ubiti zbog toga što su mislili da je Srbin. Priča je to iz zamazane Rankove čitanke. Ja pretpostavljam da je hrvatskim braniteljima vjerojatno bilo sumnjivo njegovo ponašanje na bojištu, a ne nacionalnost. Uostalom, zar je jedan Srbin branio Hrvatsku od srbočetnika. Nažalost ni oni, kao ni mnogi drugi hrvatski branitelji ne mogu doći do izražaja od srpskih i hrvatskih nastaša tipa Pupovac, Sanader, Milanović, Pusićka, Kosorica…

Uz sve mane i propuste, Ranko Ostojić, ministar za svakog, dobio je od svojih naredbodavaca i njihovih nalogodavaca nalog da hrvatske bundžije disciplinira a hrvatski narod pacificira. Da bi to mogao učiniti, Milanovićeva Vlada mu je omogućila da poveća broj pričuvne policije na 8 tisuća, ili na 30% od ukupnog broja policajaca, kao nigdje u Evropi. Ti pričuvni rankovićevci dobivaju mjesečno iz Proračuna 500 kuna, kada nisu na dužnosti, a 80% od plaće svog ranga, kada su na dužnosti.

Osim rečenog, svemoćni Ranko je do 1. srpnja 2013. smijenio, što šefova - što šefića, oko pet tisuća. Bojim se da Rankova polimilicija ne postane nova naoružana komitska opasnost za Hrvate. Ja razumim ali ne opravdavam Rankov strah. Onaj tko je, zajedno s Englezima ili bez njih, progonio i htio uhapsiti generala Gotovinu, ne samo da nema pravo obnašati bilo kakvu političku dužnost u Hrvatskoj, nego mora i odgovarati zbog progonjenja časnog Generala. To se odnosi i na Kararanka i na Karamarka, kao i na sve druge nečasne karahrvate.

Zato kažem da nisu samo rankovićevci nasilni prema hrvatskom narodu (opet  čast časnim hrvatskim policajcima!), nego i sva jugočetnička poziciona i opoziciona elita koja ne da hrvatskom narodu živiti u miru u svojoj državi. Zbog toga, ne samo Ranka nego i svu hrvatomrzačku kliku treba skidati s vlasti svim mogućim dopuštenim sredstvima kao i sredstvima kojima se oni služe za očuvanje ovakve vlasti (normalno, i s Božijom pomoći), ako želimo sačuvati kakvu takvu Državu za buduće nam naraštaje.

Marko Matić