U svijetu diplomacije i politike, državnih poslova općenito, pravodobna i provjerena informacija nema cijenu. Ozbiljne države zbog navedenih razloga ustrojavaju službe koje imaju zadatak prikupiti sve relevantne informacije o prijetnjama državnoj sigurnosti, gospodarskim interesima zemlje i vanjskopolitičkim ciljevima. Takve službe trebale bi biti imune na dnevno političke događaje u zemlji i njihov ustroj ne bi trebao zavisiti o izbornim ciklusima, jer radi se o ciljevima i službama čiji rad ima daleko veći doseg od četverogodišnjeg mandata političkih nomenklatura. U razvijenim demokracija, koje brinu o dignitetu vlastitih država, mandat šefova obavještajnih službi obično ne završava sa mandatom jedne političke garniture.

Međutim, u Hrvatskoj postoji opsesija političara da pošto poto ovladaju tajnim službama i postavljaju vlastite kadrove unutar obavještajnog korpusa. Takav način ophođenja sa obavještajnim aparatom dovodi do urušavanja cjelokupne strukture obavještajne zajednice pa se služba i osoblje uglavnom počinju baviti sami sobom, odnosno, „njihovim“ i „našim“ kadrovima. Pritom državna sigurnost u radu službi zauzima drugorazrednu ulogu.

Najbolji primjer razaranja jedne službe, rastrojstva njenog ustroja i suludog razaranja obavještajnog aparata je primjer HIS-a. Dolaskom Račanove koalicije na vlast 2000. prve akcije nove političke garniture bile su uperene protiv obavještajnog aparata. Od nekada respektabilne službe, koja je u Domovinskom ratu nadzirala cjelokupne komunikacije neprijateljskog vojnog i političkog vrha, stvorena je služba koja je dobila zadatak lova na domaće političke neprijatelje nove vlasti. Sulud odnos prema obavještajnom aparatu obuhvatio je tih godina i vojnu obavještajnu službu SIS. Tako je za jednog od šefova ove službe postavljen čovjek koji nije uspio proći ni psiho test. Rezultati takvog ophođenja sa tajnim službama vidljivi su danas kada Ognjen Preost, kadar Stipe Mesića, odgovara za milijunske pronevjere u navedenoj službi. Bilo je to izgubljeno vrijeme za hrvatsku obavještajnu zajednicu. Međutim, obračun sa ustrojem i autonomnosti tajnih službi nastavio se i nakon Račana. Nakon što je pokorio SIS, Stipe Mesić 2008. daje izjavu Novom listu u kojoj kritizira rad VII. uprave Ministarstva vanjskih poslova. Sedma uprava nezakonito lansira podobne u diplomaciju vrištao je Mesić sa naslovnice Novog lista. VII. upravu ustrojio je 1991. Vice Vukojević kao obavještajnu službu Ministarstva vanjskih poslova. Službe sličnog ustroja postoje u gotovo svim zemljama svijeta. VII. uprava bila je odgovor nekadašnjoj jugoslavenskoj Službi za informiranje i dokumentaciju (SID). Prema svjedočenjima bivših agenata SID-a gotovo osamdeset posto rada navedene službe odnosilo se na praćenje hrvatske emigracije. Mesić je prema uputama svog savjetnika Budimira Lončara, nekadašnjeg agenta SID-a, pod svaku cijenu želio staviti pod kontrolu VII. upravu ili je potpuno uništiti. Jedan od razloga su i brojni sadašnji veleposlanici i konzuli Republike Hrvatske koje je Mesić, a poslije i Josipović, razaslao po svijetu. Mnogi od njih su nekadašnji agenti jugoslavenskog SID-a. Najbolji primjer bivšeg SID-ovca koji je sve ove godine preživio u hrvatskoj diplomaciji je Frane Krnić. Donedavni veleposlanik u Češkoj Republici imenovan je od strane Josipovića, unatoč dobi od sedamdeset godina, za veleposlanika u Danskoj. Sedma uprava kao neovisna služba Ministarstva vanjskih poslova sigurno bi dobro nadzirala kontakte veleposlanika, ali i istraživala prošlost ljudi koji predstavljaju državu u inozemstvu. Kao takva mogla je „ugroziti“ brojne Mesić-Josipovićeve kadrove. Sustavan pritisak na VII. upravu rezultirao je odlukom da se navedena služba „reformira“, odnosno da se svede tek na ured u Ministarstvu vanjskih poslova koji će se baviti fizičkim osiguranjem vanjsko političkih predstavništava. Hrvatska je ovim potezom postala jedna od rijetkih svjetskih država koje nemaju obavještajnu službu u sastavu Ministarstva vanjskih poslova.

Slučajno ili ne, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivan Mrkić donosi ovih dana odluku o ponovnom ustroju Službe za informiranje i dokumentaciju. Mrkić u izjavi za medije ističe: Ne postoji ozbiljno ministarstvo vanjskih poslova koje nema SID, odnosno takozvanu službu za informiranje i dokumentaciju! Srbijanski SID, kao sljedbenik jugoslavenskog SID-a, privremeno je zbog preustroja srbijanskih obavještajnih službi bio spojen sa BIA-om, Bezbjednosno-informativnom agencijom.

Budući su brojni sadašnji hrvatski veleposlanici i konzuli bili dijelom nekadašnjeg jugoslavenskog vanjskopolitičkog aparata, a mnogi od njih i agenti SID-a, o njima u Beogradu postoji opsežna dokumentacija. Kako je SID, pored UDBE, odigravao značajnu ulogu u likvidacijama političkih emigranata sadašnji hrvatski diplomati, koji su bili uključeni u jugoslavenski sustav SID-a, podložni su ucjenama od strane nove-stare srbijanske službe. Put ucjenama i suradnji sa srbijanskom obavještajnom službom potpuno je otvoren likvidiranjem VII. uprave kao kontrolnog i obavještajnog mehanizma hrvatske diplomacije.

Na ovaj način potpuno su ugroženi državna sigurnost i vanjsko politički interesi Republike Hrvatske. „Regionalna suradnja“ sada je mnogo bliža i na vanjsko-političkom planu.

Željko Primorac