Živimo u sistemu koji sve češće izvrće prave vrijednosti. Ljubav, žrtva, povjerenje i darivanje postaju nešto staromodno, a zadovoljavanje vlastitih potreba, interesa, sebičnost i netolerancija proglašavaju se normalnim i poželjnim. Ova kriza i oboljenje osobnosti zahvaća čovjeka u njegovoj biti muškarca ili žene, ali isto tako i njihove međusobne odnose i odnose s drugima. Posebno je na udaru institucija BRAKA i OBITELJI.

Pitamo se zašto je to tako? Vjerojatno zato što je brak „…mudra ustanova Stvoritelja, kojoj je svrha da u čovječanstvu ostvaruje njegovu zamisao ljubavi. Uzajamnim samodarivanjem, koje je njima vlastito i isključivo, bračni drugovi teže za takvim zajedništvom osoba koje se međusobno usavršavaju da surađuju s Bogom u rađanju i odgajanju novih života. A za one koji su oprani svetim krštenjem brak poprima dostojanstvo sakramentalnog znaka milosti, budući da je slika sjedinjenosti Krista i Crkve.“ (Ivan Pavao II, HUMANAE VITAE, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997. str. 12)

Obitelj dakle potiče čovjeka i ženu na istinsko darivanje, na Božju nesebičnu ljubav. Njezina otvorenost životu naizgled zahtijeva samo žrtvu, predanje, odricanje, ali u duhovnom pogledu stječe se nepropadljivo blago za vječnost. Brak kao sakrament – vidljivi znak nevidljive Božje milosti i prisutnosti među nama – sigurno je veliki trn u oku onoga koji upravo Božju prisutnost želi osporiti.

Iz ove kratke definicije o braku možemo razumjeti zašto ovaj današnji svijet u kojem vlada kultura smrti toliko „ratuje“ protiv braka i obitelji. Jer upravo tamo vidi glavnu opasnost: rađanje, zaštitu i borbu za život i ljubav. Iz zdrave obitelji potječe i zdrava osoba, osoba otvorena za odnos, osoba sposobna razlikovati. Zdrava obitelj je jedan od ključnih preduvjeta biološke, duhovne i materijalne reprodukcije naroda. Sotona i svijet ne žele individuu, ne žele samosvjesnu naciju, žele ranjenu marionetu s kojom mogu upravljati i koju mogu kontrolirati – svog potrošača.

Želja mi je zato u ovom članku pokazati koliko su brak i obitelj važni za čovjeka, za dijete, za zdravu osobu i zdravo društvo. Jer „brak je vjerom i zakonom legalizirana životna zajednica žene i muškarca. Nastaje iz prirodne potrebe muškarca i žene za zajedničkim životom, uzajamnom ljubavlju, osjećajnom i spolnom intimom, međusobnim pomaganjem i nadopunjavanjem u svojim biološkim i životnim funkcijama, zatim iz potrebe za potomstvom, organizacijom i reguliranjem života – materijalnog i duhovnog.“ (Vukasović, A., Obitelj – vrelo i nositeljica života, hrvatski katolički zbor „MI“, Zagreb, 1999. str. 54-55) Stoga brak kao ustanova ima dugu povijest i tradiciju i duboko je moralno, religijski i pravno utemeljen.

U sljedećim poglavljima razmotrit ćemo religijsku utemeljenost braka.

1. BRAK KAO OČEV PLAN

1.1. Teološki pristup

Katolički nauk nije građen na bilo kakvoj filozofiji uzetoj za sebe, pa ni na svjetlu samog razuma. Ono što je čovjek godinama spoznavao ugrađeno je i osvijetljeno Božjom objavom Staroga i Novoga zavjeta. Katolička teologija govori o ljudskoj spolnosti i braku u svoje tri važne grane: stvaranju, padu i otkupljenju.

Na samom početku Biblije, u dva izvještaja o stvaranju u Postanku 1 i 2, vidimo kako brak nastaje kao dio Božjeg plana kojeg sveti autor iznosi u dvije verzije. Obje u svojim specifičnim aspektima doprinose kompletiranju slike čovjeka, žene i njihova odnosa.

Prvi izvještaj o stvaranju: Postanak 1, 27- 1, 29

U prvom izvještaju o stvaranju, ljudski par nastaje istodobno. Nijedan partner nije stvoren prije drugoga. Čitamo: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1, 27) Nastaju istodobno od istog materijala, i zbog toga su si kao brat i sestra, prije nego što će jedno drugom postati muž i žena. U ovom izvještaju posebno se ističe da ih je Bog stvorio na svoju sliku. Što znači to „na svoju sliku“ postaje jasno iz iste retoričke strukture retka: „na sliku Božju on ga stvori,

muško i žensko stvori ih.“

Izraz „muško i žensko“ je u savršenom paralelizmu sa „slikom Božjom“. To znači da je čovjek slika Božja u svojoj spolnoj prirodi, odnosno u ovoj recipročnoj dvostrukosti muškosti i ženskosti. Božja slika na zemlji na prvom mjestu nalazi se dakle u heteroseksualnom bračnom paru. Tijelo u svojoj seksualnosti označava prije svega „biće za“. Ljudska seksualnost, znači, postoji kao „dar za drugoga“. U stvaranju seksualnog tijela Bog je u biti objavio na vidljiv način skrivenu karakteristiku ljudskog duha: ako jedna osoba nije u stanju darovati se, ostaje sama i neplodna. Ljudska osoba pronalazi vrhunac svog ostvarenja u vlastitom samodarivanju iz ljubavi i to važi za svako područje čovjekova života. Ljudsko je tijelo zapravo znak istine koja se tiče čovjekove nutrine: „ja“ osobe ima urođenu potrebu ostvariti se preko samodarivanja. Sama ljudska osoba se humanizira samo kad ulazi u odnos dijaloga s drugim. Tijelo je, znači „sakrament“ duha, gdje se pod „sakramentom“ smatra vidljivi znak stvarnosti koja se ne vidi.

Bog se dakle objavljuje potpuno u iskustvu osobnog darivanja koje se događa u bračnom paru, darivanja koje je istodobno izvor jedinstva i plodnosti. Iz NZ znamo da Bog živi nestvoreno blaženstvo upravo u svom postojanju koje je Ljubav, tj. u jednom poletu vječnog samodarivanja. Ovu svoju sliku Bog je želio kopirati u ljudsku stvarnost.

U istom prvom izvještaju, Bog zatim povjerava bračnom paru zadatak da se stavi u službu života i zadatak da upravlja stvorenim, personificirajući, u nekom smislu, Božje gospodarenje nad stvorenjima. (“I blagoslovi ih Bog i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!" Post 1, 28). Ovdje je posebno naglašena karakteristika plodnosti. „To znači da je sam Bog, koji nema spolnosti, htio spolnost i da je prvi ljudski par (=Adama i Evu) on sam združio u ženidbu i bio nazočan „prvotnom sakramentu ženidbe“, kako se izražava Ivan Pavao II.“

Drugi izvještaj o stvaranju: Postanak 2, 7-8. 18-25

(Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.)

Drugi izvještaj o stvaranju nadodaje neke nove detalje Božjem planu s bračnim parom. Ovdje je perspektiva pomalo drugačija: čovjek biva stvoren prvi, a žena u drugom trenutku (redci 7 i 18), dok, kao što smo vidjeli, u prvom stvaranju oboje bivaju stvoreni istovremeno. S ovim dvostrukim činom stvaranja, i po načinu na koji su stvoreni, mogu se povezati nove istine o bračnom paru.

Bog zamijesi čovjeka od praha zemaljskog (redak 7). Time se želi naglasiti naša zemaljska priroda i naša bitna fizička i psihička povezanost s ovom planetom.

I u ovom izvještaju čovjek gospoduje nad stvorenjima, bilo čuvajući vrt (redak 15), bilo dajući ime stvorenjima (= rađanje jezika, usp. redak 20). Gospodarenje čovjeka nad stvorenim bilo je neograničeno u prvom izvještaju, dok je u drugom spomenuta vrlo precizna granica. Radi se o drvetu spoznaje. Zvati ga „granicom“ nije baš ispravno jer se radi o jednom drugom vidu gospodarenja čovjeka. Ne samo poziv gospodarenja čovjeka nad stvorenjima, kao u prvom izvještaju, nego se ovdje nadodaje i poziv čovjeku da gospodari i nad samim sobom. Jer, čovjek ne nalazi izvana nikakvu zapreku da se približi drvetu, nego treba zapovjediti samome sebi da se ne približi. Gospodarenje samim sobom podudara se zato s poštivanjem Božjeg gospodstva. Brisanjem priznavanja Božjeg gospodarenja iz čovjekove savjesti, prestaje i svaki razlog zbog kojeg bi osoba morala izvršavati kontrolu nad samom sobom u svojim nagonima. I upravo se to zbilo u istočnom, prvom grijehu koji se dogodio praroditeljima: negirano Božje gospodstvo, ostalo je samo ljudsko, negiran moralni zakon iznad nas, potrebno je bilo razraditi drugi koji počinje od nas. Moral stvoren od nas samih uvijek je moral izgrađen na volji za moći! Kad čovjek izgubi vlast gospodarenja nad samim sobom, gubi vlast i nad stvorenjima: nakon istočnog grijeha priroda se čovjeku odupire, prije nego što nešto korisno učini, zemlja od njega traži znoj i žrtvu, porođaj za ženu postaje težak i napet, a život bračnog para pun nerazumijevanja i nesuglasica.

Za razliku od prvog izvještaja, u Postanku 2, bračni par nastaje u drugom trenutku, u trenutku stvaranja žene. Odluka da stvori ženu naglašena je Božjom mišlju punom suosjećanja za Adama: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on." (Post 2, 18) Žena biva stvorena iz Božje misli pune ljubavi i suosjećanja koju on upućuje čovjeku. Točnije, žena je personifikacija te misli Boga zabrinutog za Adamovu samoću. Od sada, ako Adam želi imati pojam o tome kako ga Bog voli, treba gledati kako ga žena voli. Ovdje ulazimo u jedan od najdubljih vidova sakramenta braka: on je „personifikacija“ Božje ljubavi za drugog; svatko od dvoje je objava te ljubavi, a zajedno su objava Božje ljubavi za svoju djecu.

U ovom drugom izvještaju žena biva izvađena iz tijela čovjeka. To prije svega označava da su iste prirode i istog dostojanstva. Ljudski par se jasno razlikuje od svih drugih stvorova jer odražava sliku Božju (1, 27): žena odražava sliku muškarca od kojeg je nastala (2,18), dok nasuprot Adam osjeća nepremostivu razliku između sebe i životinja (2, 20).

Činjenica da žena u Postanku 2 biva uzeta iz čovjekova tijela otkriva i druga značenja. Adam nije svjedok stvaranja žene, on zapada u duboki san i kad se budi otkriva da je seksualno udvostručen. Dva bića koja su rezultat ovog udvostručavanja neprestano teže da pronađu prvobitno jedinstvo. Ženi on daje ime koje na hebrejskom jeziku označava nešto poput „ drugi ja“: tako ona će se zvati 'ishah, jer je nastala od 'ish. Na hrvatski bi mogli prevesti: zvat će se čovječica od čovjeka kad je uzeta. Ovo nadijevanje imena je dio prve „ljubavne pjesme“ zabilježene u Bibliji, pjesme čuđenja i divljenja: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!" (2, 23). Primijetimo također da je u ovom prvom susretu muškarca i žene Bog taj koji je privodi Adamu, a nije Adam taj koji je odmah uzima kao svoje vlasništvo. On je prihvaća, s pažnjom i poniznošću kojom se prihvaća nečiji dar.

Pripovjedač zatim iznosi dvije završne misli u retcima 24-25: prvo naglašava da stvarnost bračnog para izrasta iz slobodnog i osobnog izbora: „ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Glagoli „ostaviti“ i „prionuti“ odnose se na slobodnu odluku koju osoba donosi kako bi otvorila jedno novo poglavlje u vlastitom životu, oblikujući obitelj drugačiju od one od koje potječe. Osim toga, ovo zajedništvo je i plodno: „bit će njih dvoje jedno tijelo“, što znači da se njihova dva odvojena tijela pronalaze ujedinjeni u tijelu djeteta koje se rađa. Ali prije svega, ovo jedno tijelo je znak nerazrješivog jedinstva, kao što je neodvojivo tijelo od svojih udova.

Druga misao naglašava savršen sklad njihova odnosa, toliko da njihova međusobna golotinja ne izaziva nikakav nemir.

2. BRAK U SVJETLU EVANĐELJA

Isus, autor „drugog stvaranja“ razvija dalje starozavjetno učenje o braku. To čini u Matejevu Evanđelju 19, 3-9. gdje tumači dva temeljna SZ teksta: već spomenuto 1. i 2. poglavlje stvaranja iz Knjige Postanka i Mojsijev zakon.

Isus komentira Očev plan (Knjiga Postanka)

U prva dva poglavlja knjige Postanka, kao što smo već vidjeli u prvom poglavlju, „nalazi se jasno zacrtan Stvoriteljev plan o mužu i ženi, njihovoj ženidbi, njihovoj spolnoj ljubavi – sjedinjenju i rađanju, o jednom i neraskidivu braku.“ Evanđelist Matej donosi Isusovo tumačenje tog Očevog plana o ženidbi: „Pristupe mu farizeji pa, da ga iskušaju, kažu: 'Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?' (Mt 19, 3) Zapravo su ga htjeli uhvatiti u zamku jer je škola rabina Šammaia dopuštala rastavu upravo „s kojega god razloga“, dok je škola rabina Hillela bila mnogo stroža. Isus ih je iznenadio jer je prebacio problem iz područja Zakona (Tore) na teološko područje objavljene Božje riječi, postavivši im pitanje: "Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih ⁵ i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? ⁶ Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja." (Mt 19, 4-6)

Time je Isus povezao oba izvještaja o stvaranju: „muško i žensko stvori ih“ Post 1, 27 i „stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu…“ Post 2, 24. Ovim je odgovorom Isus na božanski način otkrio jedinstvenu cjelinu obiju židovskih predaja te dao novi ključ za čitanje i razumijevanje bračne ljubavi.

„Isus dokazuje da je u Očevu planu ta ljubav „od početka“ (Mt 19,4 i 8) sjedinjujuća i plodna. Bračna ljubav sjedinjuje dvije ljudske osobe – muža i ženu – što knjiga Postanka izražava izrekom „da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo“ (Post 2, 24)“. Bračna ljubav je plodna, što Isus najprije neizravno kaže riječima koje označavaju spolnu razliku među supruzima: „muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 27), da potom Stvoritelj brak izravno blagoslovi: „i blagoslovi ih Bog“ (Post 1, 28) i dade im izričitu zapovijed: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju…“ (Post 1, 28)

U isto vrijeme Isus osvjetljuje antropološke temelje bračne ljubavi i čovjekove spolnosti uopće, jer „od početka“, tj. od Stvoriteljeva plana, bračna ljubav je ta koja ujedinjuje muško i žensko biće i to jedinstvo je čini plodnom. Tako je znači i „od početka“ upotreba ljudske spolnosti (=genitalnosti) isključivo vezana uz bračni život.

Isus svojim tumačenjem naglašava tri važne postavke:

1)       Otvara oči za prvotni smisao ženidbe kakvu je ustanovio i želio Stvoritelj.

2)       Odbacuje bilo kakav oblik rastave braka.

3)       Naglašava moralno-duhovni model (uzor) zakonitog braka koji je Otac postavio „od početka“, a sada ga potvrđuje sam utjelovljeni Božji Sin, pa će zato u Novom savezu kao „norma normans“ vrijediti uvijek i svugdje do konca vremena.

Isus komentira Mojsijevo „dopuštenje“

Farizeji, nezadovoljni Isusovim tumačenjem ženidbe, a želeći mu postaviti novu stupicu “Kažu mu: "Zašto onda Mojsije zapovijedi dati otpusno pismo i - otpustiti?" (Mt 19,7) Isus je očekivao taj daljnji prigovor. Ne dajući se smesti nastavlja tumačiti Mojsijev zakon udarajući u srž problema: "Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - pa se oženi drugom, čini preljub." (Mt 19, 8-9)

„I ovdje Isus u središte stavlja tri istine:

1) Što se tiče otpusnog pisma, treba znati da je to čisto vremenito Mojsijevo dopuštenje. Ono je u stvari protivno Božjemu projektu o ženidbi jer „od početka ne bješe tako“. Mojsije im je taj zakon dao jer su bili nestalni, samoživi, sebični, puteni. Zakona nije bilo u raju ni kod Abrahama, nego je nastao kad su se ljudi odmetnuli od Boga. Zakon je uređenje života koje je Bog dao nakon što je bilo napušteno iskonsko uređenje vjere i slobode.

2) Isus time ne proglašava novi zakon, nego naprotiv, potvrđuje Očevu volju od početka. Jasno ukazuje i na uzroke rastave: ono što pripravlja smrt bračnoj ljubavi i zato smrt zajedničkog života bračnom paru jest pokvareno srce, točnije tvrdoća srca (= sklerokardia). Tako Isus jasno razotkriva da je rastava braka izravno protiv Stvoriteljeve volje. Razvod udara izravno na Božje srce jer „što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19, 6) Bog ih milošću u svojoj Očinskoj ljubavi združuje, daje im jakost da si budu vjerni u „dobrim i zlim trenucima života“. Zato je njihovo jedinstvo ne od čovjeka nego od Boga, a njihovo rađanje djece je izravna suradnja sa Stvoriteljevim stvarateljskim činom: Bog neposredno stvara čovjekovu dušu dok bračni partneri daju supstrat za tijelo!

3) Raskinuti brak i sklapanje druge ženidbe uvijek je preljub: učinjen od oboje, bilo od muža ili od žene, kako pojašnjava Marko u svom Evanđelju: „I reče im: "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub." (Mk 10, 11-12). Preljub je izričito zabranjen šestom Božjom zapovijedi: „Ne čini preljuba!“ (Izl 10,14; Pnz 5, 18).

Osudivši preljub i tvrdoću srca kao njegov uzrok, Isus ustvari osuđuje još dublji razlog koji uzrokuje raskid svake bračne veze, a to je POŽUDA (concupiscentia - sv. Pavao), (libido - Freud) koja zasljepljuje i zasužnjuje ljudsko srce.

Zbunjenim apostolima koji zaključuju: „Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se“ (Mt 19, 10) Isus odgovara: „Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano“ i time podcrtava da „sve što Isus reče o ozbiljnosti ženidbe, nije moguće točno razumjeti po samoj ljudskoj prirodi, polazeći isključivo iz svjetovnoga zakonskog stajališta, nego jedino iz vjere. I nije se moguće usavršiti u bračnom životu samo po svome nastojanju, nego po milosti.“

ZAKLJUČAK

Bog je ljubav. I sve što je stvorio stvoreno je iz ljubavi i za ljubav. Biblija posebno otkriva kako je upravo „brak zajednica ljubavi, a ljubav je simbol ljudske osobnosti. Samo osobe mogu ljubiti i samo one osjećaju potrebu za ljubavlju. Ljubav je podudarna s osobom i zato ljudska osoba mora biti ljubljena. Ta se potreba u najvećoj mjeri ostvaruje u braku. Muž i žena kao „dvoje u jednom“, pozvani su da žive zajedništvo ljubavi i tako u svijetu odrazuju zajedništvo ljubavi koje je u Bogu…“ (Vukasović, A., Obitelj – vrelo i nositeljica života, hrvatski katolički zbor „MI“, Zagreb, 1999. str. 56)

Tek Isus, Spasitelj ljudi, vidjeli smo, „objavljuje izvornu istinu o ženidbi, istinu „početka“, te oslobađajući čovjeka tvrdoće srca, osposobljuje ga da je u cijelosti ostvaruje.“(Ivan Pavao II, OBITELJSKA ZAJEDNICA, Familiaris Consortio, KS, Zagreb 1997. str.18)

Ženidba spada u jedan od sedam svetih sakramenata Novoga Saveza i time su muž i žena konačno ucijepljeni u novi i vječni savez, u zaručnički savez Krista s Crkvom. A kao i svaki sakramenat i ženidba ima tri svojstva, ona je spomen-čin, posadašnjenje i proročki navještaj događaja spasenja. I ima poslanje postajati sve više ono što zapravo jest: „zajednica života i ljubavi“ u napetosti koja će postići svoje ispunjenje – kao i svaka stvorena i spašena zbilja – u kraljevstvu Božjem.

Možemo zaključiti dakle da su „bit obitelji i njezine zadaće određeni ljubavlju“, a njezino poslanje je da „čuva, objavljuje i priopćava ljubav.“

Nasuprot bolesnog stanja koje vlada u društvu, a koje je V. Tenžera nazvao „odgojem za slobodu raspadanja“ u kojem „brak obvezatno figurira kao kategorija malograđanštine, realističan odgoj kao konzervativno mučilište, a postojana ljubav kao simptom debilnosti“ vidimo kako nas Bog u svojoj Riječi i kroz učenje Crkve uči zreloj ljubavi koja jedina osigurava trajnost braka, a trajan i stabilan brak osnovni je uvjet obiteljske sreće i oživotvorenja odgovornog roditeljstva. Jer kvalitetna bračna ljubav preduvjet je kvalitetne roditeljske ljubavi.

Nasuprot „odgoju za slobodu raspadanja“ Božji naum i Božja ljubav u jednom kršćanskom braku nude izlječenje ovom bolesnom društvu osposobljavajući bračne partnere za „odgoj za ljubav“. Sretna djeca su ljubljena djeca i ona su naš jedini zalog za sretnu budućnost.

Tko ima uši neka čuje!

Paula Tomić