Što god tko mislio o njemu, Tomislav Karamarko povlači logične i politički produktivne poteze. Dok s druge strane Zoran Milanović lijevu koaliciju ubrzano vodi ka gubitku popularnosti, a time posljedično i ka gubitku vlasti na prijevremenim ili redovnim izborima. Najnoviji je Karamarkov potez sklapanje sporazuma o trajnoj koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom Branka Hrga. Ta koalicija dobar je odgovor na osnutak stranke Hrvatska zora, ali je i dobro dugoročno ulaganje u političku budućnost stranke kojoj je Karamarko na čelu.

Naime, koliko god Milan Kujundžić inzistirao na tomu da ga ne zanima više HDZ, sigurno je da ga zanimaju HDZ-ovi birači. Ideološkom isključivošću aktualne vlasti isprepadani konzervativni dio biračkog tijela okrenut će se pak onoj snazi koja barem deklarativno jamči očuvanje osnovnih tradicionalnih i nacionalnih vrijednosti, a to u ovom trenutku HDZ i njegovi koalicijski partneri svakako jesu. Ne zato što bi im se više moglo vjerovati na riječ nego Kujundžiću ili nekoj od brojnih manjih stranaka pravaške ili demokršćanske provenijencije, naprotiv, nego stoga što jedino grupacija s HDZ-om na čelu ima šanse pobijediti lijevo-liberalnu koaliciju. Naravno, stvari sada stoje tako, što ne znači da se u budućnosti neće promijeniti.

Upravo stoga koalicija HDZ-a i HSS-a, čini mi se, dobar je potez s ciljem da se preduhitre iznenađenja koja eventualno donosi budućnost. Nije, naime, isključeno da bi Kujundžić, ukoliko iza njega stoji solidna financijska podrška i ljudstvo, uspio pomrsiti račune velikim strankama, prije svega HDZ-u. Ovakvom koalicijom Karamarko u velikoj mjeri tu mogućnost čini manje mogućom. Nije također isključeno da se Nikica Gabrić, uz podršku predsjednika Josipovića, sa svojim tzv. ''trećim putem'' umiješa u borbu za vlast i pomrsi račune velikim strankama, prije svega SDP-u. Zanimljivo je da, koalirajući s HSS-om i ostalima, Karamarko i tu mogućnost čini manje vjerojatnom, to jest neizravno pomaže SDP-u. Naime, okupljanje na desnici, posljedično povlači zbijanje redova na ljevici, a u takvom kontekstu i lijevi birači kažnjavaju sve one koji rade protiv takvog zbijanja redova. Još davno prepoznato dvostranačje tako se samo dodatno učvršćuje.

Ipak, budućnosti je teško doskočiti. Može se na koncu ispostaviti da su sve kombinacije u tom smislu bile pravljenje računa bez krčmara. A krčmar bi mogao, da se našalimo, biti Grk. Hoću reći da bi dalji nastavak i produbljivanje krize mogli biti kobni ne samo za aktualnu vladajuću garnituru nego i za političku elitu u cjelini. Etablirane stranke i političke garniture mogle bi biti otpuhane bijesom s ulice ili prekrižene u notesu briselskih moćnika za račun ''tehničke vlade stručnjaka''. Ili pometene snagom nekog novog pokreta. Budućnost je nepredvidljiva. Političari tek manje ili više snalažljivi.

U napisu u ''Večernjem listu'' od 20. srpnja 2013. nagađa se da je HSLS sljedeći partner kojega će HDZ snubiti da pristupi velikoj desno-centrističkoj koaliciji. S obzirom na stavove Darinka Kosora o nekim ideološkim pitanjima, primjerice o preimenovanju Trga maršala Tita, teško je da bi takvo proširivanje moglo usrećiti prosječnog HDZ-ova birača. No Sanader je koalirao i sa SDSS-om, pa je ''prosječni birač'' to stoički istrpio. Strpljiv je to stvor, taj prosječni birač. Stoga, ukoliko ne bude nekih nepredviđenih potresa, pred desno-centrističkom koalicijom lijepa je budućnost. A nama kako bude.

Damir Pešorda