Pojmove zla i sotone papa Franjo koristi u svojim govorima možda i češće od svojih prethodnika, a posljednji ih je put izrekao u Vatikanskim vrtovima 5. srpnja na obredu posvete Države Grada Vatikana sv. Josipu i sv. Mihaelu arkanđelu. Tada je uz njega bio i umirovljeni papa Benedikt XVI, što je odašiljalo neodoljiv dojam da su obojica papa itekako svjesni tko je stvarni neprijatelj i kako se protiv njega boriti. U kratkom ali znakovitom obredu mogla se vidjeti ne samo retorika Kristove Crkve nego i »arsenal« kojime Crkva raspolaže u borbi protiv zla i njegova začetnika. Tiče se poruka sastanka dvojice papa svakoga vjernika, ma na kojem kraju Crkve živio, a poruku iz Vatikanskih vrtova mogu shvatiti osobito oni građani koji kusaju okovanost zlim u strukturama svojih država.

Jasno, nije popularno govoriti o zlu i sotoni. Štoviše, to neke iritira pa će reći da je takav govor zastario, srednjovjekovan, zatucan, baš kao tobože i govor o Kristu i dobru općenito. Možda zato Papa, kad govori pojmovima kršćanske vjere, u javnosti biva redovito cenzuriran i reduciran. Cenzura je prisutna primjerice kad se u medijskim izvještajima o Papinim govorima ne spominje Krist, Blažena Djevica Marija, Božje milosrđe, Crkva kao majka, Duh Sveti. Reduciranje se pak događa kad se Papu svodi na pukoga aktivista, pa se iz njegovih nastupa izdvajaju one riječi koje služe potpirivanju dojma da je Papa manje svećenik a više prosvjednik protiv ugrožavanja ljudskih prava, protiv bogataša, protiv zagađivača zemlje. Ponegdje se Papi čak gradi takav imidž kao da je aktivist protiv Crkve, ako ne i protivnik sebe samoga. No kad bi se oslobodilo napasti reduciranja i cenzuriranja Pape, moralo bi se suočiti s onime što Papa doista govori.

»Posvećujući Državu Grada Vatikana sv. Mihaelu arkanđelu, molimo ga da nas obrani od Zloga i da ga izbaci.« Tim je riječima Papa, u zajedništvu sa svojim prethodnikom, imenovao čovjekova najvećeg neprijatelja, implicirajući time kao da se zlo začahurilo i u dijelu države kojoj je na čelu. Neki su analitičari to zlo povezivali sa stanjem u Institutu za vjerska djela, poznatijega kao »vatikanska banka«, pojedini su u tome vidjeli nedavno izrečenu kritiku »voznoga parka« pojedinih svećenika i redovnica, a neki su pak u toj izjavi prepoznali prethodnicu donošenja apostolskoga pisma u obliku motuproprija o novim kaznenim zakonima i administrativnim kaznama za Državu Grada Vatikana i Svetu Stolicu. No stvar sa zlom i zlim daleko je složenija da bi ga se svodilo tek na pronevjeru novca ili zastrašujuća zlostavljanja - jer to su tek manifestacije mnogo složenijega procesa djelovanja zla.

Zlo je stanje koje se širi venama i kapilarama društva, paralizira čovjeka koji ga u svojoj slobodi prihvaća, povezuje ga potom s drugim ljudima na temelju istih »vrednota« te metastazira duboko, jako duboko. Zlo se očituje poput teške upale tkiva koja na površinu izbacuje gnojne plikove. Primjerice, društveni su plikovi ubojstva nerođene djece, eutanazija, korupcija, glad i siromaštvo, nepravedna raspodjela dobara, izrabljivanje radnika, zagađenje okoliša, dužnička kriza... U korijenu je uvijek potpadanje čovjeka pod zlo, zavedenost sotonom koji, budući da je otac laži, ne podnosi istinu. Svijet, ako hoće prihvatiti Papu i nagrađivati ga titulama »osobe godine«, mora prihvatiti činjenicu da iza njegovih riječi protiv nepravde, neetičnosti, netransparentnosti, nesnošljivosti... i svih ne-ova zapravo stoji zauzimanje za spas svakoga čovjeka, što postaje nužno i otajstvena borba Crkve protiv uosobljenoga zla. Ono pak, kad se strukturira u mreži različitih ljudi, postaje - grijeh struktura.

»Sv. Mihael pobjeđuje zato što Bog djeluje u njemu, a kip nas podsjeća na to da je zlo pobijeđeno. Na našem putu u životnim kušnjama nismo sami - prate nas i podupiru Božji anđeli koji nam, da tako kažem, nude krila kako bismo prevladali brojne opasnosti te kako bismo se izdigli iznad svega onoga što nam prijeti ili nas povlači dolje« - rekao je Papa u Vatikanskim vrtovima. Svatko kome je Papa simpatičan mora prihvatiti činjenicu da u paketu s njegovim šarmom dolazi i to da je on prije svega vjernik koji se protiv zla bori uz pomoć Božju, njegovih anđela i svetaca, čitave Crkve, a tek onda i ostalim sredstvima.

I u Hrvatskoj je državnoj strukturi nešto pošlo po zlu. Vjernički gledano, nije li se zlo u Hrvatskoj opasno začahurilo kad uz prirodne ljepote kakve ima Hrvatska i uz njezine ljude koji u svijetu slove za dobre i radine, i uz kulturu koja je stoljećima baštinila najbolje od Europe, domovini Hrvata ide tako loše? Tko može reći da je dobro to što prema posljednjem popisu stanovništva raste broj samaca? Koliko će dobrih dana ili bolje rečeno koliko sati dobra Hrvatskoj donijeti rasprodaja ili koncesioniranje nacionalnih dobara na 50 godina? A što poslije? Kakva se to čudna igra vodi pa se i najsnažnija stranka vladajuće koalicije i najsnažnija stranka oporbe slažu i međusobno podupiru oko ustavnih promjena o nezastarijevanju politički motiviranih ubojstava, a da se iza političke scene događa nešto posve drugo? Oporba se navodno načelno slaže s promjenama ustava koji bi onemogućio zastaru politički motiviranih ubojstava iz doba komunizma, a da takvu formulaciju vladajući nikada nisu izrekli - oni su za zastaru politički motiviranih ubojstava (o komunizmu ni slova). Novim spregama nizom odluka stvara se zla krv prema prijateljima koji su Hrvatsku pratili na njezinu putu. Ta nije nekome valjda cilj destabilizirati mladu državu i pospješiti njezin povratak »regiji«?

Branimir Stanić / Glas Koncila