Hvatali su ih poput divljih zvijeri. Njih, ljude iz Afrike. Nije to bilo zbog rasizma, druge boje kože. Željeli su da im služe. Nešto tako nisu mogli očekivati od Indijanaca. Pokušali su, ali su bili previše otporni. Živjeli su u svojoj zemlji, imali svoju kulturu, jednostavno svoj način življenja. Taj se način pokazao boljim od načina tih bijelih doseljenika, pustolova, razbojnika... Radili su manje, a imali više. Nisu gladovali, nisu pribjegavali zločinima kao ti novi. Jedino nisu imali pušaka i sličnog ubojitog oružja, jer ga nisu razvijali. Svoje su sukobe puno lakše rješavali. Imena su im, naravno, bila drukčija. Nesretni pustolov bez skrupula Kristofor Kolumbo mislio da je stigao u Indiju pa im po tome dao ime. Na kraju sve završi u Africi. Vodili su ih od tamo u potpalublju svojih lađa, nakrcane poput riba. Mnogi su umrli dok su uopće bili ukrcani, mnogi su umrli tijekom vožnje, a ono što je ostalo isprepadano i skršeno zbog svih tih užasa bilo je sposobno poslužiti kao robovi, ljudske životinje prema kojima ne treba imati samilosti. Tako poče Amerika, vrli novi svijet.

Pričaju nam da je danas sve drukčije. Jest ako ne razmišljamo i ako upijamo njihove priče. Potpalublje ponovo radi. Grci to u zadnje vrijeme dobro znaju. Stisnuli su ih dotle da rasprodaju svoja javna dobra kao nitko prije njih u povijesti. Nema toga što se ne može kod njih kupiti, nije ni skupo. Poslušni političari papagajski ponavljaju o nekom kriznom planu za spašavanje zemlje. Međutim, grčki dug i dalje nesmetano raste. Zbog toga na pozornicu stupaju novi naumi. Govore ili zapovijedaju, isti im je način, ubrzanje privatizacije, smanjenje izdvajanja za javni sektor... Iste mjere kao i u Hrvatskoj koja se ustrajno primiče, odnosno ustrajno je primiču, grčkom scenariju. I kad se više ne bude imalo kamo, dolazi dokapitalizacija banaka, tako rekoše, jer se one ni po koju cijenu ne smiju urušiti. I to smo vidjeli u Hrvatskoj. Na svojim smo leđima iznijeli nepravedno nametnuti rat s malim iznosom duga, ali sve se ubrza kada oni dođoše. Spašavali smo i banke, da sada ne objašnjavamo čitavu gospodarsku situaciju, velikim iznosima novca te ih onda prodali pustolovima iz inozemstva za puno manje iznose. Hvatanje roblja ide svojim ustaljenim tijekom.

Kolumbo i društvo bilo je preslabo da bi sami mogli izvesti svoje bolesne namisli. U pomoć su im priskočili oni koji su imali višak novca. Potpomagali su opremanje ekspedicije, da bi zauzvrat dobili barem dvostruko. Članovi ekspedicije mogli su računati na 10-ak postotaka. Njima je to bilo dovoljno. Zauzvrat su se odricali svakog ćudorednog zakona. Trka za gomilanjem novca svima je pomutila razum.

To je taj američki san, onaj Sjeverne Amerike gdje su uglavnom operirali Britanci. U drugim dijelovima Amerike bi nešto drukčije, tamo se najviše iskazaše Španjolci. Ostade, unatoč svemu, dosta toga domaćeg pučanstva. Ono se nikada nije s tim pomirilo. Jedan je od njih danas Evo Morales. Bolivijac. Svoju zemlju vodi u budućnost drukčijim putevima nego što bi htjeli američki gonitelji robova. Put mu nije najsretniji, odabrao je očijukanje s marksizmom, ali izgleda da nema prevelikog izbora, poput onih u potpalublju. Mora se preživjeti i sanjati pobjedu inače si doživio poraz. Kad Amerikanci pomisliše da bi se u njegovu zrakoplovu mogao nalaziti Edward Snowden, onaj što ne izdrža biti njihov rob i u njihovo ime raditi mimo zakona, zadržaše ga na bečkom uzletištu. Protivno je to svim do sada poznatim normama diplomatskog ponašanja, zapravo to je očito kršenje današnjeg međunarodnog svjetskog poretka. Ali oni naumljeno ostvariše i ne nađoše traženog. Iskonsko američko pučanstvo sve ne zaboravi. Odluči Snowdenu pružiti utočište unatoč američkim prijetnjama.

Hrvatska ne imaše drugoga izbora pa se ovih dana upetlja u to kolo. Postade dio Europske unije, one koja nije branila Evu Moralesa i odakle su nekada išle ekspedicije ne samo u porobljavanje toga novoga svijeta, nego i u hvatanje robova. Inozemni mediji dobro primjećuju da se sve odvija bez entuzijazma. Gaze nas i kad smo unutra i kad smo vani. Biraj!

Misli mi ponovno idu prema Siriji, a još više u posljednje vrijeme prema Egiptu. U Siriji bjesni rat, u Egiptu samo što nije počeo. Goniči robova došli su na svoje. Nekada su u Americi tako zavađali Indijance. Okreneš ih jedne protiv drugih i na kraju pobereš plodove. Samo moraš paziti da padnu u tvoje krilo. Kršćani ne znaju kamo bi. Sunarodnjaci ih optužuju da su saveznici Židova, jer baštine njihov Stari zavjet, a Židovi su najmrskiji neprijatelj. Što god učiniš na krivoj si strani. Zbog toga nestaju s Bliskog istoka, u mrtvačkim kovčezima ili zrakoplovima, svejedno. Goniče robova ništa nije briga. Naum uredno ide dalje.

Podrazumijeva se da se ne treba predavati. Bog je to izravno poručio prije kratkog vremena kršćanima u Sri Lanki. Da bi otjerali kršćane, razbojnici su provalili u crkvu. Sve su porazbijali i naumili obeščastiti svete hostije. Iščupali su svetohranište s njegova mjesta, silom mu razvalili vrata, prosuli u njega pronađene hostije i odlučili spaliti ih. Polili su ih benzinom, palili jednu za drugom šibicu, njih više od 30, ali hostije nisu htjele gorjeti. Naposljetku su otišli neobavljena posla. Kršćani su žalili čitav događaj i slavili svoga Boga koji je pokazao svoju svemoć. Ne napušta progonjeno stado.

Određeni kršćani u Europi shvatili su što se trenutno događa. Odlučili su ne robovati, izići iz potpalublja. Jasno im je da i danas neki novčano potpomažu raznorazne nećudoredne pothvate kako bi se dokopali što više tvarnog bogatstva. I ponovno ih nije briga za ljude. Uzmimo samo za primjer genetski preoblikovanu hranu (GMO). Nameću je čitavom svijetu, jer kad stekneš nadzor nad sjemenom, stekao si nadzor nad čovjekom. Međutim, tu hranu ne nude samima sebi. Monsanto, tvrtka koja se time najviše bavi, izbacila ju je iz svoje prehrane, jednako tako Vlada Velike Britanije koja tu hranu propagira, pa Obama koji je umjesto nje uzgojio organski vrt u Bijeloj kući. Tko se ne odupre možda će preživjeti, samo što će to tada biti drukčiji život od onoga prijašnjega. Da se sve ovo ne bi dogodilo, u Hamburgu su postavili automat s krunicama, prvi takav u svijetu. Može se uzeti i naputak kako je moliti. Tko se njome prosvijetli bit će otporan na sve navale zla. Znat će što i kako mu je činiti.

Sabravši izneseno možemo primijetiti da svijet postaje religiozniji, ali ne i Europa. Vjera cvjeta tamo gdje su ljudi podnosili mučeništvo. Oni koji su ga provodili guše se u otrovnim parama svoga zla. Nema druge nego da se Europa ponovno vrati svojim kršćanskim korijenima, da se pokaje i ispriča zbog zla kojeg je napravila. Kraljica mira u Međugorju odavno radi da se to što prije dogodi. Budimo joj saveznici. Časno je to, itekako!

Miljenko Stojić