Osvrt na knjigu: Franjo Tuđman, Osobni dnevnik, Knjiga III. 1984.-1989., Priredila Ankica Tuđman, Večernji list, Zagreb, 2012.

Tuđmanovi osobni dnevnici nisu samo izvor mnoštva zanimljivih podataka, subjektivnih prosudaba o djelovanju pojedinih osoba iz suvremenoga političkog života, nego i svojevrsna podloga za ozbiljnu raspravu o filozofiji hrvatske povijesti. Ne može se zanijekati kako ova iznimna osobnost hrvatske politike stupa na nacionalnu pozornicu iz lijevoga spektra političke misli, utemeljenoj doduše na obiteljskoj tradiciji Radićeve ostavštine, nu ta iskrena ljubav prema hrvatskoj državnosti uspjela je zadobiti masovno priznanje upravo kod onog dijela hrvatskih ljudi koji su bili na suprotnoj strani političkoga spektra. Upravo je zbog toga i takvoga svog hrvatstva Franjo Tuđman i došao u sukob s crnorukcima, jugounitaristima ili aleksandrovcima, koji se nikad nisu ni odrekli velikosrpske hegemonističke politike, a koju su se većina hrvatskih komunista opirala manijakalnim jugoslavenstvom ili komunističkim pravovjerjem.

Dok je Tuđman demontirao mitove na kojima je počivala ta i takva srpska prevlast u Jugoslaviji, većina njegovih nekadašnjih drugova bila je spremna u ime te iste Jugoslavije na njezin poganski oltar žrtvovati Tuđmana kao rijetku, ako ne i jedinu vrijednost, koja je ponikla u tom pokretu tijekom svoga polustoljetnog postojanja. Temeljito upućen u tajne jugokomunističke vlasti, a posebno njezinih velikosrpskih inačica, Tuđman je uronjen u hrvatsku povijest, s karizmom nacionalnoga mučenika jedini i mogao raskoljenom hrvatstvu ponuditi ideju nacionalne pomirbe, na kojoj je mukotrpno stvarana sadašnja suvremena i nezavisna hrvatska država. U zadnjoj knjizi svojih dnevničkih zapisa upravo nevjerojatno ilustrira, do gađanja to hrvatsko komunističko podaništvo Beogradu, dok Partija istodobno na hrvatskom području nasiljem, sudskim progonom i ubojstvima nastoji ugušiti i najmanju manifestaciju nacionalnoga osjećaja.

Knjiga se nastavlja osobnom auktorovom dramom, u kojoj se našao nakon privremenoga otpuštanja iz Lepoglave te ponovnoga zatočenja u Šimunskoj bolnici, nu zahvaljujući svome čvrstom značaju, Tuđman, unatoč granici izdržljivosti, ne zapada u malodušje, nego sustavno prati međunarodne i domaće političke događaje te kroz njihove pukotine, s nevjerojatnim žarom nastoji proniknuti budući razvoj političkih događaja, u koje će trebati samo pravodobno uskočiti te iskoristiti povijesnu prigodu za ostvarenje hrvatskih nacionalnih stremljenja. Izlazak iz zatvora te dobivanje putnih isprava omogućit će mu i prvo putovanje u inozemstvo, gdje će, upravo među iseljenom Hrvatskom, pronaći oduševljenu potvrdu za ispravnost svojih ideja.

Dvojak je odnos prema Tuđmanu ili preciznije rečeno, prema onomu što on predstavlja. Službena ga vlast nastoji različitim zabranama, zatvaranjem i šikanom ušutkati, dok istodobno svojom obranom,  predstavkama i tezama, koje u njima zastupa, plijeni pozornost poražena i ponižena hrvatstva u domovini i iseljeništvu, ali i u zapadnim intelektualnim krugovima.

Za hrvatsku historiografiju od posebne su važnosti mnoge zabilježene činjenice, koje su i danas manje poznate, a odnose se na pojedine hrvatske povjesničare, koji su na primjer sudjelovali u održavanju jasenovačkoga mita, ali i o djelovanju OZNE i UDBE te političkom donošenju odluka o tajnim egzekucijama stvarnih i mogućih protivnika komunističkoga režima, čijim su žrtvama postali i Tuđmanovi roditelji. Mnogo je zanimljivih podataka i o slučaju sa suđenja Andriji Artukoviću, kojeg su SAD izručile Jugoslaviji, što se tijekom procesa pretvorilo u suprotnost od onoga što su scenarijem htjele izazvati jugoslavenske vlasti.

Posebno dokumentarnu vrijednost imaju bilješke iz razdoblja 1988. i 1989. u kojima Tuđman piše o pokušaju objavljivanja svoje knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“, a s kojom je gotovo istodobno povezana i njegova praktična, organizacijska činidba na osnivanju političke stranke s nacionalnim programom. Zavlačenja oko izlaska knjige možda su odgodila tijek nekih događaja, nu osnivanje Hrvatske demokratske zajednice nije samo otkrilo mnoge slabosti u političkoj oporbi, nego i Tuđmanovu odlučnost da na kraju ipak u javnost iziđe s vlastitim nacionalnim programom, a što su diljem Hrvatske i u iseljeništvu prepoznali najširi hrvatski slojevi, kao podlogu za obranu od sve snažnijega prodora već etablirana velikosrpstva u politici tada nepovrjedljiva srpskoga vođe Slobodana Miloševića.

Svojom politikom Tuđman je na kraju uspio ostvariti ideju samostalne hrvatske države, o kojoj je toliko sanjao, nu mitovi koje je raskrinkavao ostali su i danas žilavi u znatnom dijelu hrvatske javnosti, što samo pokazuje kako se laž više puta izgovorena može temeljito razgranati, ali i pustiti duboko korjenje, koje će tek naraštaji što dolaze, da bi otkrili istinu o vlastitom narodu, morat temeljito iskorijeniti.

Mate Kovačević