“-Petak 16. studenog 2012. godine pamtit ću po dodjeli Kočićeva pera Borisu Dežuloviću – rekao je na dodjeli nagrade Kočićeve zadužbine iz Banja Luke i Beograda na glavnoj pozornici Interlibera član žirija Miljenko Jergović.” - izvještava novinar Denis Derk za portal Večernjeg lista na povijesni dan za Hrvatsku, na novi Dan ponosa i slave hrvatskog naroda, na dan kad su svima tekle suze radosnice, dok se u srcima oko 4 milijuna Hrvata miješala radost-zbog konačnog oslobođenja i pobjede, a i žalost-zbog svih onih kojih danas više nema među nama, a zbog čijeg je zagovora na Nebesima, kod Oca, Sina i Duha Svetoga i Rajske Djeve Kraljice Hrvata, Hrvatska napokon oslobođena.

Tekst je na portalu objavljen u 13 sati i 38 minuta, u trenutku kad su u cijeloj Lijepoj Našoj zvonila zvona, vijorile se hrvatske zastave, tekle suze radosnice, svi su se grlili, i stari i mladi, i Hrvati i stranci, automobili su trubili, a svim hrvatskim ulicama su ponosno koračale nove generacije Hrvata, puštenih s nastave, s čijih se usana čule domoljubne pjesme i hrvatska himna.

Dakle, u danu i u trenutku, u kojemu su srca oko 4 milijuna Hrvata, nakon dugo vremena, kucala potpuno i ujedinjeno, a što znači, samo za Nju, Našu Domovinu HRVATSKU i za oslobođene generale Gotovinu i Markača, u Zagrebu, na Interliberu, udaljenom oko dva, tri kilometra od Trga bana Jelačića, na kojemu se okupilo oko 100 000 ljudi u čast oslobađajuće presude čitavom hrvatskom narodu i cijeloj Hrvatskoj, Borisu Dežuloviću dodijeljena je nagrada Kočićevo pero, posvećena srpskom ultranacionalistu iz 19. stoljeća, Petru Kočiću. Inače, nagradu dodjeljuje Kočićeva zadužbina iz Banja Luke i Beograda, a nagradu je svom prijatelju po “antihrvatskom peru” dodijelilo jedno od “najantihrvatskijih pera” u Hrvatskoj, Miljenko Jergović.On je tom prilikom izjavio onu rečenicu s početka teksta: “Petak 16. studenog 2012. godine pamtit ću po dodjeli Kočićeva pera Borisu Dežuloviću.”

Inače, Dežulović je nagrađen za knjigu "Diego Armando i sedam patuljaka" koju je objavio Jutarnji list, a Jergović je tom prilikom, kako piše u članku Večernjeg lista, rekao i ovo:

- U toj je knjizi Dežulović spojio književnost i iluziju koju pruža sport, o sretnom i pravednom završetku...a knjiga govori o životu mimo krda i stada.

Što je pjesnik, tj. Jergović htio ovim riječima reći, tj. što je htio Hrvatima reći? Pa, valjda kako je Dežulović nagradom Petra Kočića i nagrađen, jer je on, baš kao i čitava ta antihrvatska tzv. novinarska klika, poput Jergovića, Tomića, Pavičića, Lucića, Ivančića, Kuljiša, Pilsela, Butkovića i ostalih povlaštenih pojedinaca, koje za njihov projugonostalgičarsko i antihrvatsko bulažnjenje i blaćenje plaćaju vlasnici antihrvatskih medija, ekipa koja se ponosi time što živi “život mimo krda i stada”. A stado i krdo je valjda za njih u tom trenutku predstavljalo valjda 4 milijuna, u tome trenutku ujedinjenih Hrvata, koji su tog dana vijorili zastavama, slavili i plakali svi kao jedan.

Bože, oprosti mi, ali baš mi je žao što netko u tome trenutku nije onoj masi od 100 000 Hrvata s Trga bana Jelačića u tome trenutku prenio Jergovićeve riječi...

Jer, zamislite njegov izraz lica u trenutku kad bi se to hrvatsko krdo i stado okrenulo prema njemu...a o tome što bi se dogodilo kad bi hrvatsko krdo i stado krenulo, strah me i razmišljati...možda bi to bio tako Olujan trenutak, po kojem bi Jergović u budućnosti pamtio 16. studenog, umjesto po Kočićevoj nagradi?

Večernji list nadalje piše i kako je Dežulovića “vijest o nagradi zatekla uz rakijski kazan usred noći jer se zbog novih zakona u Hrvatskoj komovica peče ilegalno.”

– Ništa se nije promijenilo od Kočićevih vremena – rekao je Dežulović, piše Večernji.

E, pa dragi Dežuloviću, za nas Hrvate se na taj povijesni dan, na 16. studenog, puno toga promijenilo. I u glavama, i u srcima...

A valjda će te ti i tvoji prijatelji uskoro to osjetiti i na svojoj koži. O promjeni u vašim srcima ne ću govoriti, jer srca očito nemate!

Petra Jurčević