Nisam više mlad i čini mi se da nešto znam o zivotu. A sve mi se znanje sastoji u tome da sam četrdesetak godina skupljao takozvano znanje, koje je uglavnom zabluda i isprazna taština. Pametan sam bio dok sam bio dijete, negdje do desete. Nazalost čovjek raste i, čini mu se, sazrijeva. Koliko sam samo truda ulozio čitajući knjige o postanku i kraju svemira, o česticama koje postoje kada ih se trazi, ali ne odaju ili gdje su ili kakve su. Lijepo putovanje, ali bez odredišta vrijednog pamćenja. Konačno, znam da ništa ne znam, a preostatak negdašnje taštine u meni sretan je što u tom znanju nisam nimalo originalan, nego ponavljam Sokrata.

A htio sam, zapravo, govoriti o racionalnosti, o svetoj svjetovnoj dogmi već četiri stotine ljeta. Naš svijet uređen je po njoj otkad je Descartes isključio Bozje intervencije iz po Bogu stvorenog svijeta. Descartes je bio dobar katolik i velik um te je pravo čudo kako je napravio jedan neshvatljiv privid. Kristov dolazak na svijet u ljudskom obličju ne uklapa se u tako pojmljeni svijet. Veliki umovi, iako su u velikoj većini slučajeva asketski nastrojeni i neskloni banalnom hedonizmu, gotovo redovito čine jedan karakteristični grijeh, grijeh iz intelektualne oholosti. Ni Descartes mu nije odolio. A gdje bih onda ja, skromni Sokratov plagijator!

Dakle, racionalnost! Temelj našega svijeta, naše zapadne civilizacije. Treba li temelju temelj? Ovo malo sive tvari u oklopu lubanje uvjerava nas da treba. Sveti je Toma Akvinski na tom aristotelovskom tragu dokazivao Bozju opstojnost. Za sumnjičavce i malodušne, jer njemu samom, izgleda, takvi dokazi nisu trebali. A meni se čini da je temelj sve naše ''zapadne'' racionalnosti paradoks koji pripisuju Tertulijanu iz Kartage: Vjerujem jer je apsurdno (Credo, quia absurdum). Pregledi povijesti filozofije to obično tumače kao ukazivanje na besmislenost filozofskog cjepidlačenja oko religioznih dogmi. Meni novopečenom neznalici to se pak čini jednim dubljim uvidom. Uvidom da se racionalan svijet moze utemeljiti samo na jednoj krhkoj, nedokazivoj, nedodirljivoj ''besmislici''. Dirnemo li ju, urušit ćemo cijelu zgradu. Ma koliko nam čvrstom i velebnom izgledala.

Čovjek se boji smrti, boji se zivota, boji se drugih ljudi i samoga sebe. Čovjek je biće definirano egzistencijalnim strahom. Druge se zivotinje boje kada su u neposrednoj opasnosti, čovjek je u stanju strahovati dok razmišlja u svojoj klimatiziranoj sobi nakon obilnog ručka. Čovjek je čovjek. Nema druge definicije. I tek kada zaboravi svoju iznimnost u svijetu, a uslijed (kojeg li paradoksa!) svoje intelektualne oholosti, zapada u očaj, u apsurdni polozaj Camusova Sizifa, izjednačuje se s drugom faunom i florom. Ali bez njihove sposobnosti da zivi po zakonima prirode, instinktivno, dakle spokojno. Srušivši onu naoko nevaznu Tertulijanovu besmislicu, čovjek se nađe usred grandioznog zdanja koje se ruši. Sve što se dotada činilo savršeno racionalnim i neupitnim, odjednom se ukazuje apsurdnim, nepodnošljivo apsurdnim.

Eto, mozda je malo zbrkano, ali jedino znanje koje nije izgubilo sjaj jest taj osjećaj – da, osjećaj! – da temelj zapadnog racionaliteta moze biti samo vjera, ona Tertulijanova. Kršćanstvo je jedini nedvojben uzrok zapadnjačke civilizacijske supermacije u suvremenom svijetu. Koliko god ta konstatacija zvučala neprihvatljivo u kontekstu suvremene političke ispravnosti. No ta je supermacija toranj bez temelja ukoliko je Zapad u međuvremenu smrvio taj ugaoni kamen, vjeru. Društvo utemeljeno isključivo na znanstvenoj racionalnosti, koja je zanijekala i prezrela svoje religijske korijene, puca po svim šavovima.

A to nam se upravo događa. Postali smo s Kristom, bez njega propadamo. Izjedeni strahom, ohološću bez pokrića i mrznjom. Korijen koje je opet strah, kako netko već reče.

Damir Pešorda