Kolumna - Thor Einar Leichhardt: Ernst Jünger, Njemačka Konzervativna i Hrvatska Historijska Revolucija ( njeni korifeji i sudionici )

Pošto je nedavno bio rođendan Ernsta Jüngera njemačkog pisca i autora, članak započinjem s posvetom njemu kao i autorima iz Hrvatske koji su pisali (ili još pišu) o Jüngeru ili ga prevode. Prvenstveno bih tu izdvojio prof. Maria Kopića , prof. Zorana Kravara, Igora Bošnjaka te i Dr. Tomislava Sunića i Dr. Jure Vujića kao i svog pokojnog djeda koji mi je omogućio da saznam krajem sada već dalekih sedamdesetih godina minulog dvadesetoga stoljeća, o Ernstu Jüngeru kao svojevrsnom modernom vitezu - ratniku i piscu. Želio bih uz to istaknuti da je upravo nevjerojatno da je u Hrvatskoj jedino njegovo objavljeno djelo ''Na Mramornim liticama'' dok se u Srbiji mogu naći prijevodi od najmanje 5 i više njegovih naslova.

Datuma 29.03.2011 je bio rođendan Ernstu Jüngeru koji uz to što je jedan od najznačajnijih njemačkih jest i jedan od najznačajnijih svjetskih književnika. U njemačkim novinama objavljena je tek pokoja vijest da je njegova kuća u Wilfingenu ponovno otvorena za posjet.

Jünger je volio putovati i istraživati. Gledajući video zapise a i čitajući njegove putopise (a i njegova brata Friedricha –Georga) stječe se dojam Jüngera kao osobe koja je prepoznavala etnopluralizam (kako ga naziva Alain de Benoist) umjesto onoga što danas proživljavamo kao ''pogurani multikulturalizam''. Prirodno jedinstvo etnopluralizma u kojemu svaka nacija i narod živi kao ''svoj na svojemu'' i gdje stranac iz druge zemlje može posjetiti drugu naciju ili narod te razmijeniti iskustva i naslijeđa tradicija umjesto usiljenoga i forsiranoga multikulturalizma u kojemu ljudi svih boja kože,religioznih ispovijesti,  naroda i nacionalnosti žive izmiješani u jednom ''velikom loncu'' lišeni tradicije, kulture, folklora i naslijeđa svojih predaka.

Jedno od mjesta koje je Ernst Jünger opisao i pritom posjetio bila je Dalmacija. Tako u svome ''Dalmatinskom boravku'' Jünger piše između ostaloga  o Hrvatskoj i Hrvatima ( zapravo o Bodulima ili mještanima otoka Korčule) :

''Ljubazan, radišan i kultiviran mali puk. S užitkom uronismo u patrijarhalni element što je kod nas iščezao još od  pradjedovskih dana. Uskoro nam je iz brojnih opažanja postalo jasno da na ovoj obali još živi staro, doraslo uređenje. Jedno od njih je i razlika u obraćanju nekoj osobi s ''gosparu'' i ''gospodaru''. Gospar znači jednostavno gospodin; oznaka gospodara pripada ocu obitelji koji je na svojemu imanju ili tlu. Ta razlika u nas je iščezla, osim možda u našim istočnim pograničnim grofovijama gdje se patron još uvijek oslovljava s ''milostivi'' gospodine.

Pučanstvo živi od zemlje i mora. Vidjeli smo u vrtovima rastresitu crvenosmeđu zemlju na kojoj rađaju divne sorte grožđa, masline, bademi, smokve i šipci. Kuće su uredno sagrađene od samoga kamenja, u najljepšim stanuju kapetani koji su se, nakon svojih putovanja, naselili na ovoj obali. Imaju navadu namjestiti svoja prebivališta s osjećajem za red i savršenim smislom za prostor na koji se čovjek navikne na brodovima. Često smo prolazili pokraj njih dok su na plaži popravljali svoje jedrenjake ili iz svojih terasastih vrtova dvogledom promatrali more. Kad njihovi nekadanji brodovi prolaze, nasljednici ih pozdravljaju zvukom sirene. Dalmacija od starih vremena daje vrsne pomorce.’’ [1]

Jünger kao iskreni tradicionalist naglašava koliko mu se dopada kultura koju nalazi u Dalmaciji. On ju idealizira kao nešto što je u to vrijeme 1932 godine već počelo polako ali sigurno isčezavati  u Europi te se pritom osjeća i svojevrsna sjeta dok Junger komunicira sa svojim sugovornikom s Korčule : ‘‘Tu i tamo na njemu smo zamjećivali nalete patnje koja se može imenovati austrijskom, i koja je zajednička mnogim starim pripadnicima te zadnje zbiljske monarhije. S njom je razoren jedan oblik uživanja u životu, u ostalim europskim zemljama već naraštajima postao nepredočiv, a tragovi toga razaranja i dalje vidno djeluju kod nekih pojedinaca.‘‘ [2]

Bile su to već dakako godine kada je Hrvatska bila pod jarmom velikosrpske ideje ovijene plaštom jugoslavenstva a mnogi su tada i uvidjeli da nije bilo tako loše ostati u Austro-Ugarskoj monarhiji jer je ta ‘‘stara monarhija‘‘ drugačije tretirala hrvatski narod upravo pred sam svoj kraj postojanja.

Jüngerovo stvaralaštvo se kao što to i francuski pisac Dominique Venner piše, može podijeliti na nekoliko dijelova. U periodu od 1914- 1918 kada je Europom plamtjeo požar velikoga rata on je bio ratnik koji je bilježio, pisao i vodio dnevnik. Jünger je vrsta ratnika koje možemo naći u epovima stare Grčke, heroja i Bogova staronordijskih saga ili pak ratnika – Kshatrya iz doba Ramayane ili Mahabharate – bio je i ostao aristokrat do zadnjega trenutka njegova plodna života. Kroz te raznolike uloge po Venneru postoji buntovnički Jünger njegove mladosti i onaj kasniji, stariji Jünger koji se izdiže poput mitske planine Olimp u Grčkoj – Olimpijski ili mitski Jünger.

Nakon poraza 1918 godine I sramote Weimara Jünger je služio kao jedan od najvažnijih proponenata ‘‘Konzervativne revolucije‘‘ i njihova otpora Wilsonovskom ‘‘Novom svjetskom Poretku‘‘ (koji je danas itekako prisutan). Jünger kasnije prolazi i kroz osobnu kalvariju II svjetskoga rata u kojoj je izgubio svoga sina te u post ratnoj fazi otuđio sebe od ljudi na način svojstven junacima svojih kasnijih romana.

Nešto poput Jüngera , Carla Schmitta, Ernsta von Salomona i drugih njemačkih konzervativnih revolucionara u Hrvatskoj su bili i naši Dr. Ivo Pilar i Dr. Milan pl. Šufflay koji su zajedno s drugim misliocima i političkim aktivistima vodili borbu za hrvatsku samosvojnost i samobitnost a možemo ih nazvati i pod zajedničkim nazivom ‘‘Hrvatska Historijska revolucija‘‘ ili ‘‘Hrvatski historijski revolucionari‘‘.

Osobe poput Dr. Ive Pilara, Dr. Milana pl. Šufflaya, Dr. Vinka Kriškovića, Dr. Julija pl. Makanca (koji je napisao članak o Stefanu George-u koji je bio poznat kao clan Kosmikerkreisa a i Konzervativnih revolucionara te bio duhovni učitelj grofu Clausu Schenku von Stauffenbergu - osobi koja je pokušala atentat na Hitlera), Dr. Kerubina Šegvića te Dr. Filipa Lukasa su u Hrvatskoj činili svaki na svoj način najznačajniju intelektualno-misaonu opoziciju velikosrpskoj ideji jugoslavenstva i orjunaštva te su uz to bili i protiv liberalizma,komunizma, nacizma kao I drugih totalitarnih sistema.

Uz glavne autore o kojima se uglavnom piše pridodao bih i slijedeće izuzetno važne predstavnike :

Tias Mortigjija - vjerojatno jedan od najbližih mislilaca Šufflayu i koji je poput Šufflaya bio ispred svoga vremena (uz to je napisao o Šufflayu članak ‘’ Ideolog našega nacionalističkog europeizma’’) i čija je nacionalno određena misao bila na tragu njemačkih konzervativnih revolucionara jer nije bio okrenut ni desnici ni ljevici. Bio je opredijeljen za duhovni nacionalizam (njegovi naslovi poput ‘’Za Slobodu i Duh’’). Da je kojim slučajem preživio čvrsto vjerujem da bi njegova djela bila danas klasici političke filozofije.

Milivoj Magdić –   izuzetno značajna osoba koji kao i Mortigjija nije mogao biti stavljen u neki okvir za vrijeme svoga života kao ni nakon tragičnoga završetka svoga života. Kao i Mortigjija Magdić je bio pod prismotrom Ustaške vlasti kao autor i pisac no sve to nije pomoglo nakon 1945 godine jer komunisti nisu razumjeli o čemu su pisali ni Mortigjija ni Magdić. Napisao je knjige ‘’Fašizam I radnička klasa’’ i  ‘’Intelektualci prema marksizmu i liberalizmu’’ kao I mnoge članke I eseje (najmanje tri eseja bila su o Dr. Šufflayu). Pogubljen je kao i Tias Mortigjija nakon 1945 godine od strane komunističkih vlasti.

Dr. Vilko Rieger, njemačkoga podrijetla i žestoki antikomunist koji je napisao neke od značajnijih djela poput: ‘‘Materijalistička filozofija povijesti‘‘,‘‘Uvod u družtvovnu politiku‘‘, ‘‘Komunizam ili socijalni nacionalizam,, ‘‘Hrvatska u borbi: politički članci i razprave‘‘ a zadnja mu je knjiga bila ‘‘Narodno samoodređenje‘‘. Pisao je i o važnosti seoskog gospodarstva a pisao je i pod pseudonimom George W. Cesarich.

Dr. Stjepan Buć je bio pro - njemački orijentiran, njegova važnost je u Ilirsko-Gotskoj teoriji o Hrvatima (poput Šegvića I Štedimlije kao i Ferde Puceka koji je preveo Dr. Pilarovo Južnoslavensko pitanje), bio je zagovornik Hrvatske samo kao centralnoeuropske države, te odlučno odbijao svaki pa i najmanji pomen o Hrvatskoj kao djelu Balkana. Osnivač je Hrvatske antikomunističke lige i napisao knjige Komunizam I nacionalizam (1936) te Temeljne misli nauke Dr. Ante Starčevića.  Dr. Buić je poput Dr. Pilara bio i geopolitičar te je predvidio srpsko oslanjanje na Rusiju kao i raspad Jugoslavije kao zajednice. Bio je poznat i po memorandumu koji je uputio 1943 godine predsjedniku vlade NDH Mandiću u kojemu analizira stanje u NDH (‘’Ovo je grobnica a ne nova Hrvatska’’). Kritiku NDH (poput Vinka Kriškovića) opet ponavlja 1944 godine. Predlagao je uzaludno u oba teksta na koji način bi se stanje moglo popraviti, no sve je ostalo bez odgovora. Uspio je otići u Njemačku koncem II Svjetskog rata. U Njemačkoj je ostao živjeti sve do svoje smrti 1975 godine.

Savić-Marković Štedimlija je bio crnogorski nacionalist koji je slijedio Šufflaya (o njemu je napisao mnoštvo članaka kao i knjigu od nekih 46 stranica), zastupao Indoperzijsku teoriju o hrvatima te je tvrdio da su crnogorci crveni hrvati što je objasnio u knjizi ‘’Crvena Hrvatska’’. Napisao je I knjigu Kulturno-politička razmatranja (1939) Njegova zadnja knjiga je bila ‘’Deset godina u Gulagu’’ prikaz Gulaga u kojemu je bio zatvoren u tadašnjem Sovjetskom savezu.

Ivan Softa – sa svojim djelima socijalne tematike a napose s djelom ‘’Nemirni mir’’ dobiva usporedbu s norveškim piscem Knutom Hamsunom. Poznat je po izjavi koju je dao na početku Drugog Svjetskog rata: "svaki narod koji želi opstati treba imati vlastitu državu, utemeljenu unutra i prema vani, pa tek tada izgrađivati svoje socijalne vrednote".

Na neki način k gore navedenim osobama možemo pridružiti i Zdenku Smrekar koja je držala često predavanja iz hrvatske povijesti i mitologije te napisala djela ‘’Na Duvanjskom polju’’ I ‘’Grička bakica priča’’. Njeno najpoznatije pak djelo je ‘’Iz velikih dana’’’ u kojemu obrađuje život u burnoj 1848 godini u Zagrebu.

Ne bismo mogli završiti ovaj popis da ne spomenemo i prof. Ivana Oršanića koji je poput njemačkih konzervativnih revolucionara kritizirao liberalizam da bi se nakon Drugog svjetskog rata nažalost okrenuo biti njegovim apologetom.U svojim člancima (te kasnije knjizi) o važnosti pokreta ne opredjeljuje se ni za ljevicu kao ni desnicu te ih smatra jednako važnima a usto kao i Konzervativni Revolucionari drži gledište na pokret kao organski totalitet.  Filozof Dr. Mladen Schwartz piše u proslovu knige ‘’Vođa i pokret’’  kako prof. Oršanića takva razmišljanja približavaju upravo Carlu Schmittu i drugim ideolozima Konzervativne Revolucije [3]

Dr. Ante Ciliga je hrvatski nacional revolucionar i prototip filozofa i teoretičara koji su se javili krajem 60-ih godina dvadesetog stoljeća u ‘’Nouvelle Droite’’ u Francuskoj. Između ostaloga predvidio je rasap Jugoslavije . Iako je i sam prekrižio komunizam te prigrlio Spenglera za njega bi se moglo reći da je preteča Komunitarističke misli, mislilaca poput današnjega postmodernoga antiliberalnog tradicionaliste i komunitarijanca Charlesa Taylora . Što je najzanimljivije za njega se može upravo reći da je zapravo proživio i jedan život koji kao da dolazi sa stranica Ernst Jüngerovih romana i likova iz tih romana: ‘’Radnik’’, ‘’Odmetnik’’ i ‘’Anarch’’ (Anarh iz djela Ernsta Jüngera nema nikakve veze s anarhistima ili anarhističkim pokretom).

Kao što Junger u objašnjenju pojašnjava što i tko je Anarh : ‘’Njegova unutarnja snaga je puno jača. Anarh je osoba koja se može prerušiti. On ostaje tamo gdje se osjeća ugodno, ali onda kada mu neko mjesto više ne koristi on nastavlja dalje svoj put. On primjerice može bezbrižno raditi u nekom uredu, no kada napusti taj uredski stol uvečer nakon završetka posla on preuzima drukčiju ulogu . On je čvrsto siguran u svoju neovisnost do te mjere da pokazuje čak i dobrostivost prema onima za koje radi. Dok je anarhist idealist, anarh je suprotan anarhistu – pragmatičan.On vidi što može služiti njemu osobno kao i za dobrobit svih ostalih no zatvoren je za ideološke ekscese. Na taj način Junger je definirao Anarhovu poziciju kao jednu s potpuno prirodnim stavom. Prije svega Anarh ječovjek a onda na red dolazi njegovo okružje.

Ante Ciliga  može biti sve gore navedeno. Komunitarijanac, Nacional Anarh-ist (dakle ne dovoditi u zabunu s anarhistom),Konzervativni Revolucionar, revolucionar duha, Anarh, Odmetnik – Waldganger i Arbeiter/Radnik. Ako bih morao izdvojiti samo jednu osobu koja me inspirira uz samoga Ernsta Jüngera to bi bio definitivno Dr. Ante Ciliga.

Uz sve to gore navedeni hrvatski autori ideje su crpili od Oswalda Spenglera, Nietzschea,Ortege y Gasseta , Georgesa Sorela, hrvatske mitologije, Indo-Perzijske i Gotske ideje o hrvatima, te su svi pisali o važnosti hrvatske samobitnosti.  Dakle kao i Junger,Schmitt i ostali u njemačkom konzervativno revolucionarnom pokretu, bili su dijelom jednoga nacionalno konzervativnog pokreta koji je u svojoj biti bio iznad svih političkih nazivlja, smijerova i odrednica. Jednom rječju bili su ispred svoga vremena svojim idejama I radovima. Iako neki od njih jesu pripadali određenim političkim strankama i grupama to su činili upravo iz razloga da jasnije pokažu i istaknu svoje nacionalno opredjeljenje i nezadovoljstvo postojećim stanjem u kojemu se nalazila Hrvatska.

Zanimljivo je upravo istaknuti da je poput njemačke ‘’Konzervativne Revolucije’’  i hrvatska ‘’ Historijska Revolucija’’ trajala i odvijala se gotovo u isto doba, dakle ponajviše dvadesetih i tridesetih godina protekloga stoljeća te da su u Njemačkoj njezini istaknuti sudionici bili progonjeni od Himmlera koji se želio riješiti  reakcionarnih snaga koje su se suprotstavljale Hitlerovu režimu već u najranije doba. Među onima koji su nastradali bio je i Edgar Julius Jung. Mnogi aristokrati u to vrijeme bili su protiv demokracije te se protivili ekstremno-radikalnim socijalističkim i rasističkim elementima kod nacista.

Na isti način su u Hrvatskoj za vrijeme apsolutističko monarhijskog velikosrpskoga režima bili proganjani i pripadnici hrvatske ‘‘Historijske revolucije‘‘. Na Dr. Budaka je napravljen atentat iz koga je jedva uspio izvući živu glavu dok se Dr. Šufflay i Dr. Pilar nisu uspjeli izvući. Iako se točno ne zna što se dogodilo s Dr. Pilarom tj. da li je posrijedi bilo samoubojstvo ili pak umorstvo, važna je činjenica da su za njegovu smrt odgovorni vladini agenti tadašnje monarhističke Jugoslavije.

Možda najvažniju usporedbu i poziv na analizu s ranim radovima Juliusa Evole, Georgesom Sorelom te predstavnicima njemačke Konzervativne Revolucije kao što su bili Moeller van der Bruck , gore pomenuti Edgar Julius Jung te Oswald Spengler (o komu je pisao ponajviše i Dr. Julije Makanec) predlaže glede Milana pl. Šufflaya (kao jednoga od najistaknutijih predstavnika i korifeja ‘‘Hrvatske Tradicijske Revolucije‘‘) Zoran Kravar, koji je u Hrvatskoj (ne)poznat kao prevodilac s njemačkog jezika članaka Ernsta Jüngera, kao i članova njemačkog  ‘‘Der Kosmikerkreis‘‘ tj. Alfreda Schulera i Ludwiga Klagesa a ujedno je i autor knjige ‘‘Antimodernizam‘‘. Nije ga teško odmah na početku povezati upravo s Edgarom Jungom jer sam izrijekom govori o ‘’historičkoj revoluciji‘‘ za koju se zalaže Hrvatska stranka prava. Ta povijesna ili konzervativna revolucija usmjerena je prema oživljavanju prošlosti hrvatskoga naroda čija se bit otkriva u mitu Tomislavove države.[4]

Poznati hrvatski filozof i biolog Hrvoje Lorković piše i slaže se utoliko s gornjim navodima u svome članku za ‘’Hrvatski List’’ da bi se Šufflaya s njegovom knjigom ‘’Na Pacifiku godine 2255 ‘’  moglo usporediti s Oswaldom Spenglerom i George Orwellom upravo zbog sumornih predviđanja I razmišljanja o budućnosti. Moja osobna i konačna usporedba bila bi upravo s Ernstom Jüngerom i njegovim distopijskim novelama ‘’Heliopolis’’ i ‘’Eumeswil’’ koje na isti način kao i Šufflayevo djelo ‘’Na Pacifiku godine 2255’’ zadiru, u kako to Hrvoje Lorković naziva - ‘’Etnofuturologiju’’ . Naime i Junger i Šufflay su predviđali neke izume budućnosti u svojim djelima.

No kao što ni Jüngera i ostale konzervativne revolucionare nisu razumjeli za njihovih života te ih nazivali raznim nazivima I trpali svugdje upravo oni koji koji ih nikada nisu proštudirali a još manje razumjeli, tako su i Šufflaya i ostale hrvatske tradicijske historijske revolucionare isto tako trpali među srbolavene, ustaše, mađarone, habsburške monarhiste, protivnike ‘’bratstva i jedinstva i socijalističkoga samoupravljanja’’ samo pokazujući svoje ogromno neznanje i nemogućnost da razmišljaju dalje od ustaljenih političkih odrednica tipa ‘’lijevo’’ i ‘’desno’’.  Kao što vjerujem da će se u budućnosti o Ernstu Jüngeru pisati I davati mu se više značaja ne samo u svijetu nego i kod nas u Hrvatskoj, tako vjerujem da će se puno više prostora i razumijevanja dati i ostalim pripadnicima Hrvatske Historijske Revolucije koji su bili ispred svoga vremena ili kako je to lijepo napisao prof. Hrvoje Lorković na kraju svoga eseja o Šufflayu :  ‘’Pa ipak, tko zna, možda će jednoga dana Šufflayu pripasti zasluga da je, unatoč svojoj neznanstvenosti, potaknuo razmišljanje o  nečemu što prelazi rubno kamenje standardnih ideologija.’’[5

Ovaj informativni članak je samo kratak pregled za moju knjigu pod radnim naslovom: ‘’Hrvatska Historijska revolucija, korifeji i njeni sudionici ‘’.

Autor: Thor Einar Leichhardt

[1] & [2]  Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, (1934) – ‘‘Dalmatinski boravak‘‘ - S njemačkog jezika preveo prof. Mario Kopić

[3]Proslov – Ivan Oršanić i filozofija pokreta – Dr. M. Schwartz str.14  (knjiga Vođa i Pokret – Ivan Oršanić)

[4] Oni nas vode na Balkan – Milan Šufflay u svjetlu antimodernizma – Maša Grdešić

[5] Milan Šufflay i njegova Etnofuturologija – prof. Dr. Hrvoje Lorković