Logo

Do 1989. u Saveznoj Republici Njemačkoj ubijena su 22 Hrvata u egzilu – po nalogu Tita i komunističke partije. Sada se tim zločinima bavi njemačko državno odvjetništvo i njemački ministar unutarnjih poslova, koji bi poglavaru jugoslavenske države trebao oduzeti odličje za zasluge.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odmah s desne strane kod ulaza, nalazi se drveni šank. Iza šanka, na polici stoje čaše, poredane po veličini: čaše za vino gore, a čašice za rakiju i vodu dolje; pored njih stoje boce pune šljivovice, poznate balkanske rakije. Umirovljenik Gojko Bošnjak (77) u podrumu svoje kuće na hrvatskome otoku Krku uredio je prostoriju u znak sjećanja na svoje zatvoreničke dane u Njemačkoj: čak je sačuvana i glazbena kutija. Sve izgleda kao nekoć kada je stajao iza šanka u lokalu „Karlsburg“, u kojem su se posluživali ćevapčići i čiji su gosti uglavnom bili Hrvati u egzilu. „Bilo je burno vrijeme za Hrvate u Njemačkoj“, izjavio je Bošnjak, „ali i vrlo opasno“.

U prvom redu, za njega samoga. Otvora knjigu u kojoj su njegove fotografije snimljene prije 37 godina. Imao je crnu kosu i bio je snažne građe. Među njima je također i fotografija pištolja marke Beretta s prigušivačem zvuka. Bio je to pištolj kojim ga je 1973. trebao ubiti špijun jugoslavenske tajne službe. Ali Bošnjak je imao sreće. Ubojica koji mu je bio za petama prilikom pucanja slučajno si je pogodio u nogu, tako da ga je Bošnjak uspio svladati. Godine 1974. porotnički sud u Karlsruheu njegova je napadača osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. „No naručitelji mog ubojstva nikada nisu odgovarali“, kaže Bošnjak.

Tito naručivao ubojstva na Zapadu

Tako je uglavnom bilo i u većini drugih slučajeva. Između 1970. i 1989. samo je u SR Njemačkoj ubijeno 22 Hrvata u egzilu. Gotovo nijedan napad nije razjašnjen; čak i kada je bilo moguće provesti istragu, motivi su ostali nerasvijetljeni. Oni koji su preživjeli i nasljednici žrtava sigurni su u to da je Josip Broz Tito naručivao ubojstva na Zapadu te da je i nakon njegove smrti komunistička partija Socijalističke Republike Hrvatske slala svoje agente u Saveznu Republiku Njemačku. To je povijest, koja do danas nije rasvijetljena.

Bošnjak želi uvesti promjene. Tako je prošlog tjedna njegov odvjetnik poslao pismo njemačkome ministru unutarnjih poslova Thomasu de Maizièreu u kojem traži da se Titu posthumno oduzme najviše njemačko odličje, „Izvanredni Savezni križ“, koji mu je 1974. prilikom njegova višednevnog posjeta SR Njemačkoj dodijelio tadašnji njemački predsjednik Gustav Heinemann. „Odgovornost Njemačke, a posebno današnje Hrvatske jest otkriti istinu, a još više postići pravdu za žrtve“, smatra Mijo Marić, predsjedavajući Hrvatskoga svjetskog kongresa, koji podržava Bošnjakovu inicijativu.

Osim toga, izgledi da Maizière doista ozbiljno razmotri zaprimljeni zahtjev nisu loši. Ipak, njemačko državno odvjetništvo do danas 14 osoba smatra okrivljenicima u nizu ubojstava, u šest istražnih postupaka, a protiv njih šest izdana je i međunarodna tjeralica. Među njima su i dvojica bivših visokopozicioniranih časnika  hrvatske tajne službe koje njemačko državno odvjetništvo smatra naručiteljima egzekucija u Njemačkoj.

Tako se politika popuštanja iz sedamdesetih godina pojavljuje u novom svjetlu – a posebno, dobar odnos njemačke vlade s Titom. Čelnik jugoslavenske države uživao je velik ugled u socijalno-liberalnoj koaliciji u Bonnu jer se kao bivši komunistički partizan u Drugome svjetskom ratu borio protiv nacista, a u pedesetima se oslobodio Moskve. Zauzvrat, problemi u njegovoj balkanskoj državi na Zapadu se gotovo nisu percipirali. Kao najvažnijoj političkoj figuri nesvrstanih zemalja, Titu je pripala uloga uglednoga posrednika između Istoka i Zapada. Sa SPD-ovom zvijezdom Willyjem Brandtom povezivalo ga je uzajamno poštovanje, a lijevo krilo stranke na neki je način simpatiziralo Titov balkanski socijalizam.

Osobno odobravao narudžbe likvidacija

Tada nitko nije mogao – ili htio – uvidjeti da je on smaknuća svojih protivnika naručivao i u SR Njemačkoj. „Dok je bio živ, samo je Tito imao ovlasti za izdavanje naloge za smaknuća“, navodi se u jednoj gotovo nepoznatoj presudi Visokoga zemaljskog suda u Münchenu. Tito je osobno odobravao narudžbe likvidacija, a zapovjedni lanac sezao je od vlastodršca preko partije i hrvatske tajne službe sve do plaćenih ubojica.

Münchenski proces bio je prvi rezultat intenzivnih istraga Saveznoga državnog odvjetništva o Titu, koje još uvijek traju. U međuvremenu, njemačke su vlasti pribavile cijeli niz dokumenata i iskaza svjedoka koji potvrđuju da je hrvatska tajna služba u Zapadnoj Njemačkoj djelovala posredstvom svojih špijuna i ubojica.

Jedna osoba za kojom je izdan i međunarodni uhidbeni nalog jest Josip Perković, koji je od sedamdesetih godina vodio agente u Njemačkoj. Od 1979. do 1986. Perković je bio na čelu II. odjela. pod nazivom „Neprijateljska emigracija“ pri tajnoj Službi državne sigurnosti (SDS) u Zagrebu, koje je bilo ovlašteno za borbu protiv protivnika režima u egzilu. Cilj je bio spriječiti disidente u pokušaju da ukaljaju ugled Tita ili jugoslavenske vlasti na Zapadu. Bila je to misija koja je Perkovića poslije dovela na čelo tajne službe u Zagrebu.

Nigdje Perkovićeva borba nije tako dobro dokumentirana kao u istrazi o ubojstvu Stjepana Đurekovića, koji je 1983. u bavarskom Wolfshausenu prvo ustrijeljen, a zatim dokrajčen udarcima. Presuda Visokoga zemaljskog suda u Münchenu iz 2008., koja obuhvaća 118 stranica, detaljno rekonstruira pripreme zločina i ulogu Perkovićeve tajne službe.

Đureković, koji je tada obnašao funkciju jednog od direktora u državnoj naftnoj kompaniji INA-i, pobjegao je u Njemačku u travnju 1982. U prtljazi je nosio antirežimske manuskripte koje je htio objaviti u Njemačkoj. Čim se je dao u bijeg, pokušao je stupiti u kontakt s vodećim predstavnicima iseljeničke zajednice u Münchenu. Oni su ga primili s oduševljenjem, obećali su mu pomoć u objavljivanju njegove knjige te su mu čak ponudili posao u svojoj organizaciji. Odbjegli gospodarski dužnosnik trebao je postati predvodnikom zajednice.

I oružje stiglo iz Jugoslavije

No među njegovim novim prijateljima bilo je i špijuna koji su o svemu izvijestili Zagreb. Perković i njegovi suradnici bili su alarmirani. U presudi se također navodi da je Đurekovićevu likvidaciju 14. prosinca 1982. naručilo Vijeće za zaštitu ustavnog poretka Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon toga je nalog za likvidaciju službeno potvrđen u Beogradu. Sud je uvjeren da je Perković zatim naredio jednom od svojih agenata da izvrši pripreme za likvidaciju. Tog agenta Perković je angažirao još sedamdesetih godina; radio je ciljano na iseljeničkoj sceni te je uživao veliko povjerenje Đurekovića.

Mjesto na kojem je trebalo biti izvršeno ubojstvo bila je tiskara u Wolfsratshausenu. Angažirani agent već je u lipnju 1983., na sastanku u Luksemburgu, predao Perkoviću ključ tiskare. Također je i oružje korišteno za počinjenje zločina prethodno pribavljeno na Balkanu. Pištolji marke „Češka“ i „Beretta“ već je jedno jugoslavensko državno špeditersko poduzeće dostavilo u München pod oznakom „nesumnjiva pošiljka“.

U noći s 27. na 28. lipnja počinitelji su Đurekovića zaskočili u tiskari, znajući da će njihova žrtva biti tamo. Prvi hitci Đurekovića su pogodili u desnu ruku i nadlakticu, a onda je pri pokušaju bijega pogođen u leđa, nakon čega se srušio. Zatim ga je jedan od počinitelja tada već teško ozlijeđenog Đurekovića više puta udario po glavi „predmetom koji je nosio uza se, vjerojatno se radilo o mačeti“. Nekoliko minuta nakon toga Đureković je preminuo, a njegovi egzekutori netragom su nestali.

Dvadeset i pet godina poslije münchenski su suci pokušali, koliko god su mogli, rasvijetliti okolnosti Đurekovićeva ubojstva, ali i političke motive koji stajali iza toga. No bez potpore današnje Hrvatske konkretni naručitelji ubojstava ne će se moći privesti pravdi; zahtjevi za pravnu pomoć upućeni hrvatskim tijelima obično su propadali u zemlju. A Perković nikada nije ni pomislio da bi trebao doći u Njemačku dati iskaz. Do odlaska u mirovinu Perković je radio kao savjetnik u hrvatskome Ministarstvu obrane, a njegov je sin savjetnik predsjednika države za sigurnost. Čini se da u Zagrebu rasvjetljenje povijesti nije poželjno.

Poput lika iz špijunskih trilera Johna Le Carréa

Preokreti, kakvi su možda mogući još samo na Balkanu, ipak su doveli do velikog pomaka. Godine 2007. jedan se stariji gospodin obratio Bavarskome pokrajinskom kriminalističkom uredu, predstavivši se kao Vinko S. Tada 64-godišnji Vinko S. došao je u crnom kaputu, s kravatom, izražavao se na vrlo uglađenom njemačkom, a imao je mnogo toga ispričati: toliko mnogo toga, toliko toga jasnoga. Govorio je toliko uvjerljivo da ga je sud uzeo za krunskog svjedoka, ne obazirući se više na njegovu prošlost. Jer je Vinko S. bio poput lika iz špijunskih trilera Johna Le Carréa: u Njemačkoj je s krivotvorenom putovnicom djelovao na sceni hrvatskih iseljenika, prokazujući protivnike režima hrvatskoj tajnoj službi (koristeći se pseudonimom Mišo). Njegova veza bio je Perković. Do početka sedamdesetih godina on je, također kao čovjek za vezu, radio za zapadnonjemačku Službu za zaštitu ustava.

Taj čovjek iz sjene često je putovao po Europi, a kako je i sam priopćio istražiteljima, sudjelovao je i u vrlo osjetljivim operacijama. Tako je 1988. u Škotskoj osuđen na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina zbog sudjelovanja u pokušaju ubojstva. Žrtva je i tada bio jedan Hrvat u egzilu. S. je pušten iz zatvora 1998., nakon čega je otišao svome kolegi iz tajne službe, g. Perkoviću. No starog prijateljstva više nije bilo. Izbila je svađa oko novca. Spominjao se iznos od pet milijuna dolara.

S. je tada odlučio promijeniti stranu te otići u München dati iskaz. „Njegove informacije“, navodi se u presudi, „posebno su vrijedne i autentične, jer je desetljećima bio duboko ukorijenjen u sigurnosnom aparatu Jugoslavije/Hrvatske“. Otada njemačko pravosuđe više ne sumnja u političku motiviranost ubojstva u Wolfratshausenu i drugih napada, što je potvrđeno presudom: „Sud je uvjeren da su politički dužnosnici u Jugoslaviji davali naloge za izvršenje ubojstava koja su počinjena na području SR Njemačke“.

Jedan od sudionika u izvršenju tih ubojstava osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu, ali je, isto tako, jedan od navodnih ubojica još uvijek na slobodi. Za njim je, očito uzaludno, raspisana međunarodna tjeralica, jednako kao i za naručiteljem ubojstava J. Perkovićem. Stoga je Vinko S. 2009. sam krenuo u lov na agente. U Švedskoj je pronašao samo još jednog osumnjičenika za ubojstvo u Wolfratshausenu. Vinko S. tada je svog sunarodnjaka oteo, zaključao ga u prtljažnik svog automobila i tako ga dovezao u Njemačku. Na odmorištu Holledau u blizini Münchena oslobodio je svog zatočenika, ali je odmah o tome izvijestio Zemaljski kriminalistički ured Bavarske (LKA). Nedugo nakon toga čovjek iz Švedske je uhićen.

Umjesto nagrade - uhićenje

Savladavanje prošlosti na hrvatski način, veliko obračunavanje s Titovim ljudima, ipak nije uspješno završeno. Navodni počinitelj iz Wolfshausena ponovno je pušten na slobodu iz razloga što je sud dokaze protiv njega ocijenio nedovoljnima. Vinku S. umjesto nagrade od 3.000,00 eura, koja je bila raspisana za uhićenje osumnjičenog Hrvata, uručen je uhidbeni nalog – zbog otmice radi ucjene. Kratki postupak koji se vodio protiv njega na sjednicama zatvorenima za javnost, završen je uvjetnom kaznom.

Josip Perković, jedan od Titovih ljudi za „prljave poslove“, navodni naručitelj najmanje dvaju ubilačkih napada, sada kao umirovljenik mirno živi u Zagrebu, u jednoj novoj gradskoj četvrti, u idiličnom okruženju na rubu šume. Njegova adresa može se naći na tjeralicama Zemaljskoga kriminalističkog ureda Bavarske. No, unatoč tome, on je njemačkim istražiteljima i dalje nedostupan, jer Hrvatska, koja teži članstvu u Europskoj uniji, odbija izvršiti nalog za njegovo uhićenje.

„Hrvatska ’tjeralicama’ štiti osobe koje traži Zemaljski kriminalistički ured Bavarske i time gazi sustav vrijednosti i pravne države Europske unije“, kaže Davor Prtenjača, odvjetnik Gojka Bošnjaka, jedne od žrtava tajnih službi, i autor pisma u kojem traži da Njemačka oduzme Titu odličje za zasluge. „Ako Njemačka oduzme Titu odličje, Hrvatska će biti izložena većem pritisku da počinitelje konačno privede pravdi“, zaključuje Prtenjača.

 

Andreas Wassermann, Der Spiegel, Hamburg

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.