Dr. Marin Sopta o ubojstvima hrvatskih iseljenika: Zašto hrvatska javnost ne zna popis osoba za izručenje?
Ovih se dana u hrvatskoj javnosti, medijima, političkim govorima, okruglim stolovima i drugdje često govori o hrvatskoj emigraciji, ubojstvu hrvatskih emigranata, doprinosu hrvatske emigracije samostalnosti hrvatske države, borbi hrvatskih emigranata za prava hrvatskoga naroda i slično. Da bi se što bolje razumjela ta problematika, ali i raskrinkao zlonamjeran i, u biti, još uvijek, mrziteljski odnos nekih istaknutih javnih osoba u Hrvatskoj prema osobama, koje su nastojale živjeti i čuvati svoj nacionalni identitet izvan domovine, Glas Koncila objavio je razgovor sa znanstvenikom i stručnjakom za hrvatsko iseljeništvo dr. Marinom Soptom.
Rođen je g. 1950. u Širokom Brijegu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1985. političke znanosti i povijest na York University u kanadskome Torontu, nakon čega predaje u torontskome Centennial Collegeu, istodobno studirajući na poslijediplomskome studiju Educational Administration University of Toronto. Doktorirao je g. 2012. na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, s temom: »Oblikovanje hrvatske zajednice u Kanadi u razdoblju od 1945. do 1995. godine«. Bio je državni tajnik zadužen za iseljeništvo u Ministarstvu obnove, razvoja i iseljeništva, od 1996. do 2012. suradnik je i direktor Hrvatskoga centra za strategijska istraživanja pri Institutu društvenih znanosti »Dr. Ivo Pilar« u Zagrebu, a radi i kao viši stručni suradnik u Centru za kulturu i informacije »Maksimir« u Zagrebu. Objavio je nekoliko knjiga kao autor ili suautor, brojne znanstvene radove i dobitnik je nekoliko visokih državnih odličja i priznanja.
Dr. Sopta, pojasnite nam na početku sam pojam »hrvatske emigracije« u njegovu povijesnom okviru.
-Kroz svoju bogatu i burnu povijest Hrvati su bili prisiljeni napuštati svoja ognjišta i domovinu, uglavnom iz gospodarskih i političkih razloga. Stoljećima su bježali pred turskim osvajačima i naseljavali se u susjednim zemljama, poglavito u Austriji, Ugarskoj i Italiji. Poslije u tri globalna migracijska vala iseljavanja odlazili su u obadvije Amerike, Australiju, Novi Zeland...
Želim naročito istaknuti migracijski europski val iseljavanja od sredine 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata, kada je iseljavanje Hrvata poprimilo masovne razmjere. U tom se periodu, po ocjenama stručnjaka, iselilo više od 500.000 Hrvata u Sjevernu i Južnu Ameriku i Europu. Masovna iseljavanja Hrvata u tolikom broju potaknulo je istaknute Hrvate iz političkog, vjerskog i kulturnog života da dignu svoj glas u javnosti i upozore na tu alarmantnu pojavu koja je mogla dovesti u pitanje i biološki opstanak cijeloga naroda. Što pod utjecajem javne rasprave koja se povela u hrvatskom društvu, a što zbog nastale velike svjetske ekonomske krize koja je nastala tridesetih godina prošloga stoljeća, masovno iseljavanje Hrvata između dva svjetska rata drastično je smanjeno. Povjesničari smatraju da je oko 250.000 Hrvata napustilo domovinu zbog posljedica Drugoga svjetskog rata. U razdoblju između 1946. i 1991. daljnjih 350.000 tisuća Hrvata napustilo je domovinu iz gospodarskih i političkih razloga.
Na Vaš se odgovor nameće tema i o hrvatskoj političkoj emigraciji.
-U povijesnom prikazu pojma »hrvatske emigracije« moram istaknuti da je u svojoj političkoj povijesti, hrvatski narod imao više političkih emigracija. U vrijeme raspadanja Austro-Ugarske Monarhije, zbog teškog političkog i ekonomskog stanja koje je vladalo u domovini, istaknuti Hrvati uključuju se u Jugoslavenski odbor u Londonu, uvjereni da sa svojim političkim angažmanom unutar njega mogu na najbolji mogući način zaštiti hrvatske nacionalne interese, a paralelno s time pomoći svojim sunarodnjacima u domovini. Nažalost, njihovo djelovanje unutar Jugoslavenskog odbora bio je potpuni politički promašaj koji je skupo stajao hrvatski narod. Naime, stvorena je Kraljevina SHS u kojoj će od samoga početka zavladati velikosrpska politička elita, koja je svoju vlast održavala uz pomoć žandarmerije i vojske, u kojoj su npr. od 295 generala, 293 bili Srbi.
Nezadovoljni stanjem u Kraljevini SHS, hrvatski lideri se povezuju s Hrvatima u emigraciji kako bi preko njih i njihovih veza upoznali svjetsku javnost o političkom i ekonomskom teroru koji kraljevska odnosno srpska vlast provodi nad hrvatskim narodom. Ponajviše osobnim zaslugama karizmatičnog narodnog tribuna dr. Branka Jelića u Južnoj i Sjevernoj Americi osniva se politička organizacija »Hrvatski domobran«, u Belgiji i Francuskoj »Hrvatski radnički savez«. Nakon atentata na Stjepana Radića drugi narodni poslanik dr. Ante Pavelić napušta domovinu i odlazi u Beč. Vijest o njegovu odlasku u Beč zabilježile su mnoge novine u svijetu, što je potaklo mnoge Hrvate širom svijeta da mu se jave i ponude svoju suradnju i materijalnu pomoć.
Sve te spomenute organizacije, a naročito ustaška emigracija iz Italije i Njemačke, napravila je niz uspješnih predradnja za stvaranje i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon sloma i propasti NDH-a, u hrvatskoj emigraciji zavladala je potpuna konfuzija i anarhija. U redovima Hrvatske seljačke stranke, u njezinu samom vrhu nastalo je nesnalaženje novonastalim prilikama koje su zavladale u domovini. Stalna težnja i razne inicijative koje se pojavljuju u hrvatskoj emigraciji da se formira jedna krovna organizacija koja će predstavljati Hrvate u svijetu, konačno je urodila plodom kada je 1974. u Torontu osnovano »Hrvatsko narodno vijeće«. Uopće nema dvojbe da je ono nastalo kao reakcija hrvatske emigracije na progone i zatvaranje mnogih Hrvata u domovini nakon sloma Hrvatskog proljeća.
Pojam »hrvatske emigracije« zatvorio bih s Domovinskim ratom kada dolazi do nevjerojatnog jedinstva i potpore koju je hrvatska emigracija pružila domovini nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku. Postavlja se pitanje bi li se Hrvatska uspjela obraniti od velikosrpske agresije da nije bilo pomoći hrvatskog iseljeništva u raznim vidovima, od nabave oružja, lijekova, hrane, odjeće, kako za civilno pučanstvo, tako i za vojsku, pa do materijalne pomoći i investicija u hrvatsko gospodarstvo.
Jedno pomalo općenito pitanje: Po Vašem mišljenju, kakav je, uvjetno rečeno, »status« hrvatske emigracije u današnjoj Hrvatskoj, ali ne u pravnome smislu nego s motrišta percepcije hrvatske javnosti?
-U narodnim masama, duboko sam uvjeren, on je pozitivan. To svoje mišljenje baziram na činjenici da golema većina Hrvata u domovini kroz svoje članove obitelji ili prijatelje koji žive i rade izvan Hrvatske zna kolik je bio doprinos hrvatskih iseljenika u stvaranju samostalne hrvatske države. Kada govorimo o »statusu« odnosno motrištima vladajuće službene hrvatske javnosti prema hrvatskoj emigraciji, onda odgovorno tvrdim da je on više-manje skoro isti kao za vrijeme Jugoslavije. Razlika je samo u tome što sada novinari i urednici koji nemaju novinarske etike i morala, a da o profesionalnosti uopće i ne govorim, na suptilan način pišu negativno, površno i često bez poznavanja činjenica kada su u pitanju hrvatski emigranti ili povratnici. U tom najviše prednjači urednik koji je napravio velik izmišljeni intervju s bivšim predsjednikom Hrvatske vlade. Molim vas, recite mi jednu demokratsku zemlju na svijetu gdje bi novinar nakon toga mogao zadržati uredničku poziciju, ili pak ostati na poslu. Nažalost, njegove poglede i odnose, kada su u pitanju hrvatski emigranti, dijele mnogi njegovi kolege i kolegice iz drugih novina, radijskih i TV postaja. Njegov otvoreni antagonizam prema hrvatskim iseljenicima na istoj je razini kao i ona otvorena mržnja koju su njegove kolege novinari za vrijeme Jugoslavije po partijskoj liniji iskazivali u svojim člancima o hrvatskoj emigraciji.
Što mislite o sve glasnijim političkim »trubljama« koje uporno i pompozno najavljuju istrage o politički motiviranim ubojstvima »hrvatskih emigranata« i procesuiranje odgovornih, i činjenici da se u stvarnosti dosad nikad nije ništa dogodilo na tom području?
-Nažalost, u Hrvatskoj nikada do toga neće doći ako se pita i odlučuje na državnom vrhu. Do toga može doći jedino pod pritiskom vanjskih čimbenika, konkretno Bruxellesa. U Hrvatskoj ne postoji politička volja da se takvo nešto provede, i pitanje je da li uopće postoji jaka politička grupacija koja bi bila u stanju takvo nešto provesti u djelo.
Postavlja se pitanje: Zbog čega nema te političke volje: zbog straha pripadnika političke i drugih elita u Hrvatskoj da se ne otkriju njihovi »grijesi« iz prošlosti; jesu li su oni ucijenjeni i, ako jesu, od koga? Već je krajnje vrijeme da mi za svoje neznanje, propuste krivimo druge i pričamo o međunarodnoj uroti protiv Hrvatske. Kako se u jednoj demokratskoj zemlji može dogoditi i objasniti činjenica da se nigdje ne može pročitati koliko je naših državljana na listi za izručenje, zbog čega se te osobe traže, itd. Kada se o toj temi u Hrvatskoj piše, onda je ona nastala zahvaljujući aktivnosti pojedinaca, uglavnom članova obitelji ili prijatelja ubijenih Hrvata. Drugi razlog zbog čega se o toj temi piše ili govori kako bi se pozornost javnosti u Hrvatskoj barem privremeno usmjerila u drugom pravcu, i na taj način ekonomski i drugi problemi s kojima je suočena država stavili u drugi plan.
Htjeli ili ne htjeli, »lex Perković« se trenutno nameće kao nezaobilazna tema.
-Slučaj »lex Perković« potvrđuje mnoge stvari. Prvo, da imamo dvije Hrvatske. Jedna u kojoj ljudi nastoje dati svoj intelektualni i drugi doprinos u stvaranju uređene i dobro organizirane demokratske države temeljene na zakonu, sigurnosti i zaštiti njezinih građana, ekonomskom prosperitetu, pripadnosti europskoj zajednici naroda i odbacivanju pripadnosti balkanskog regiona, koji je simbol političke nestabilnosti, krvavih ratova, nepoštivanja prava i zakona, kršenja individualnih prava pojedinca i pripadnika manjina i drugih demokratskih načela. S druge strane, postoji i ona druga Hrvatska koja se krije iza fasade lažnog antifašizma, čiji su lideri voljni ratovati s demokratskom Europom. U svom ideološkom sljepilu, kojeg se nažalost nisu oslobodili i koji su naslijedili od onih koji su poveli jedinu komunističku revoluciju boreći se protiv svog naroda, oni žele odvesti Hrvatsku u drugom pravcu. Umjesto da Hrvatska napreduje na svom europskom putu, oni svojim potezima svjesno ili nesvjesno vraćaju Hrvatsku u »drugu ligu«, u region koji smo nakon punih 90 godina napustili.
Zato predsjednik Hrvatske vlade neuvjerljivo glumi državnika koji se bori protiv, tobože kolonijalnog odnosa Europske zajednice prema Hrvatskoj. Ta bi borba bila simpatična i imala podršku velikog broja hrvatskih građana da ja dosljedna i principijelna. Zašto npr. i on i Predsjednik hrvatske države, koji je u izraelskom Knessetu upozorio svoje domaćine da u Hrvatskoj postoji ustaška guja, kao dvojica ključnih ljudi u državnome vrhu ne zastupaju isti principijelni stav o beskompromisnoj borbi protiv pripadnika zločinačke organizacije, poznate kao Udbe, čiji su profesionalni ubojice hladnokrvno ubijali političke protivnike Jugoslavije? Osim toga, mijenjati zakon tri dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju je politička tradicija i ostavština balkanskih političara.
Poznajete velik broj hrvatskih emigranata i s njima ste u vezi, pa nam recite kako gledaju na odnos hrvatskih vlasti, sadašnje i prošle, prema njima?
-Današnje stanje u hrvatskom iseljeništvu odraz je unutrašnjeg stanja koje vlada u Hrvatskoj. Ono što je najgore među hrvatskim iseljenicima to je apatija i nemoć koju osjećaju u suradnji odnosno pokušaju suradnje s domovinom. Živeći u slobodnom demokratskom svijetu gdje su između ostalog stekli političku kulturu, oni ne mogu shvatiti ponašanje i javnu retoriku koju upotrebljavaju neki visoki vladini dužnosnici, a naročito ministri u vladi. Mnogi se pitaju što je politika Hrvatske prema hrvatskim iseljenicima.
U redovima iseljeništva došlo je do generacijske promjene te Hrvati druge generacije u mnogim slučajevima ne govore i ne razumiju hrvatski jezik, ne zalaze u domove, ne idu u hrvatske katoličke crkve niti participiraju u životu hrvatskih zajednica. U mnogim slučajevima njihovo »hrvatstvo« manifestira se kroz nastupe i uspjehe »vatrenih«, ili rukometne, vaterpolo, odbojkaške i košarkaške reprezentacije.
Svakako ovdje treba dodati i velike pojedinačne uspjehe i priznanja naših sportaša, znanstvenika ili pak umjetnika. Zato je pred hrvatskom vladom, a naročito Katoličkom Crkvom, velik izazov kako osmisliti program i unaprijediti suradnju i kontakt s našim iseljenicima, naročito s pripadnicima druge generacije. Formiranje Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, mišljenja sam, dobar je potez vlade, i nadam se da će on svojim radom s hrvatskim iseljenicima uspjeti poboljšati odnose između domovine i iseljeništva i na taj način opravdati svoje djelovanje.
Vlast mora jednom konačno shvatiti!
Kako utjecati na promjenu (pod)svijesti brojnih javnih djelatnika koji se još uvijek nisu uspjeli osloboditi dugogodišnje negativne odrednice o hrvatskoj emigraciji kao »neprijateljskoj«?
-Nažalost, trebat će proći čitav jedan naraštaj da se to promijeni. Jedini mogući način da se to ubrza jest promjena državne politike, to jest odnosa hrvatske državne vlasti, naročito pripadnika njezinih elita prema hrvatskim iseljenicima. Državna vlast, bez obzira koja politička stranka ili koalicija vodi državu, mora konačno jedanput shvatiti da sada kada se nalazimo u teškoj ekonomskoj krizi, jedini iskreni prijatelj, partner i suradnik za pronalaženje strategije za izlazak iz ove nastale krize jesu hrvatski iseljenici. Mi moramo postaviti pitanje: Što je Hrvatska učinila da privuče veće investicije hrvatskih iseljenika u domovinu? Što je učinila da Hrvati svoju mirovinu provedu na svojim ognjištima, na moru ili kontinentalnoj Hrvatskoj?
»Hrvatski iseljenički kongres 2014. – Zagreb«
Najavljen je i priprema se »Hrvatski iseljenički kongres 2014. – Zagreb«, pa nam kao predsjednik organizacijskog odbora recite koji su razlozi i ciljevi njegova sazivanja?
-Odmah na počeku želim istaknuti da odluka o sazivanju Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, koji će se održati u lipnju sljedeće godine, nije donesena ad hoc, što bi se reklo preko noći. Ona je s jedne strane odraz dugogodišnje suradnje nas nekoliko znanstvenika koji pratimo i istražujemo povijest hrvatskoga iseljeništva, a s druge potreba da nađemo odgovore, soluciju i strategiju prema izazovima i perspektivi hrvatskoga iseljeništva s kojim je ono suočeno danas, ili će biti izloženo, nakon što je Hrvatska postala 28. članica Europske zajednice.
Zbog pomanjkanja prostora preporučio bih vašim čitateljima da odu na našu internetsku stranicu: www.hrvatski-iseljenicki-kongres.org, gdje se može naći opširan odgovor na postavljeno pitanje. Naime, članovi programsko-organizacijskoga odbora – dr. Mijo Korade, dr. Ivan Čizmić, dr. Ivan Rogić, dr. Josip Jurčević, fra Josip Bebić, dr. Luka Budak i ja – radili smo nekoliko mjeseci na pripremama programa i teksta koji se nalazi na našoj internetskoj stranici. Također želim istaknuti da je riječ o znanstveno-stručnom skupu, koji je podijeljen na nekoliko simpozija i foruma s različitim temama, koje su aktualne i tiču se današnjih i budućih odnosa između domovine i iseljeništva.
Poziv za održavanje Hrvatskoga iseljeničkog kongresa naišao je na pozitivnu reakciju i veliku podršku među hrvatskim iseljenicima, što najbolje potvrđuje podatak da se dosad prijavilo i odazvalo više od 100 pojedinaca koji za kongres dolaze iz Australije, SAD-a, Kanade, Argentine, Čilea, Perua, Švedske, Njemačke, Francuske i, svakako, Hrvatske. Na osnovi prijedloga koje smo dobili od pojedinaca, između ostaloga, na kongresu će se raspravljati o načinu suradnje s iseljenicima koji nemaju namjeru povratka u Hrvatsku. Jesu li ciljevi iseljene i domovinske Hrvatske isti? Kako povećati zanimanje za hrvatsko državljanstvo? Što su rezultati dosadašnje politike Republike Hrvatske prema iseljeništvu? I na kraju, Hrvatski iseljenički kongres je općehrvatski skup, s ciljem da tematika hrvatskog iseljeništva postavi ne višu razinu.
Razgovarao: Tomislav Vuković / Glas Koncila
